Čitam kćerki Lafontenove basne pred spavanje. Format engleskog izdanja knjige isti je kao i moj davnašnji Lafonten, naručen, zajedno sa ‘Hiljadu zašto, hiljadu zato’, od strane đeda Vlada preko ‘Politikinog zabavnika’: A4, tvrdi povez, lisica na naslovnoj.
Lisica!?
Opa, prešlo se na lisice.
Sjetih se da je naslovnu stranu mog ćiriličnog Lafontena krasio lav. Griva se tada cijenila, i titula, makar potajno. Sada je to pomalo komično. Lisice su kraljice, ovdje i sada. Lisice prodaju knjige.
Kažem djeci da smo u osnovnoj školi većinu tih basni morali znati napamet.
Ali, jesmo li, stvarno?
Ili je ovo još jedan mit kojim se plaše sopstvena djeca? Jedno od onih sjećanja koje se, s godinama što prolaze, kotrlja zajedno sa nama, i dok se mi trošimo, umanjujemo i gubimo moć, takvo jedno sjećanje raste, od grudve postaje lavina... Zgodno je skloniti se iza njega.
‘E, samo da znaš kako je moja škola bila teška,’ plašimo mladež takvim napumpanim sjećanjem. ‘Napamet smo morali učiti SVE ove basne, NAPAMET!’
Na neko se težaštvo iz naše prošlosti ta djeca moraju nakačiti, naučiti da nas poštuju, bolje je to za njih, kako ne razumiju?
Uglavnom, sada, kada stihove provjereno ne moram pamtiti, u njima zaista uživam. Uživa i moja kćerka, mada ponekad traži da joj svojim riječima prepričam o čemu se radi i koja je poruka.
Ima tu zastarelih mudrosti. Najčešće o ženskom svijetu. Neubjedljivi stihovi bježe iz uha.
Žena sve radi suprotno pravilima, i kad se udavi u rijeci, tijelo će joj isplivati suprotno struji...
What-the-What??
Treba samo vidjeti reakciju moje sedmogodišnje kćerke koja te stranice sa hladnokrvnom dosadom jednostavno – preskoči. Kao da joj je neko ponudio od buđi pozelenjelo parče tosta, koje bi ona, naravno, ljubazno odbila, sa djelimično prikrivenim prezirom prema glupavom činu.
Mnoge su basne zasnovane na prastarim strahovima naše ‘rase’, strahovima koje je valjalo držati opravdanim. ‘Bježeći od lošeg naići ćeš na još gore,’ recimo. ‘Ostani sa đavolom kojeg poznaješ.’
Da smo se toga slijepo pridržavali, još uvijek bi uz svijeće čitali. Zastrašivanje raje i dalje traje; brojke se sada koriste više od stihova.
Naiđosmo, kćerka i ja, i na poznatu priču ‘Životinje oboljele od kuge’.
Kratko podsjećanje: da bi zaustavile pošast kuge, životinje odluče da žrtvuju jednu od njih, i to onu koja je najviše zgriješila. Lav se prvi javlja (kralj!); nabraja svoje grijehe, lisica ga brani; to mu je u moćnoj prirodi, tvrdi lija, što je proždirao slabije od sebe. Pa on je time samo učinio čast svojim žrtvama. Nije gazda-lav kriv. Sud životinja tako zaključi da nije mnogo zgriješio ni vuk, ni tigar, niti iko od mesoždera; ali jeste magarac što je popasao malo fine, zelene trave ispod nekog drveta. I tako, osudiše magarca da je najviše zgriješio. I žrtvovaše ga, jednoglasno. Eno mu slika na kraju basne: izgrižen sav, izranjavan, na rubu provalije, trenutak prije sigurne smrti, čeka da ga neko u tu smrt napokon gurne.
Ili: U odnosu na stepen moći što te štiti, nedužan il’ kriv za sudije ćeš biti. (Na engleskom: ‘And so, it seems, according to your might, the court will paint your actions black or white.’)
Jedna od provjera stepena civilizacije u društvu: koliko smo daleko odmakli od ove poruke?
Niko ne bi da bude magarac. Magarci još nigdje nisu ni zaštićena vrsta. U rijetkim su zemljama dogurali do statusa bića sa posebnim potrebama. Ponegdje se stiglo do stepena dodjele glavne uloge lisici. A ponegdje, pak, još uvijek se vjeruje, polu-javno ili javno, da žrtvama lava treba da je čast što su mu hrana.
Da li je i sjećanje na komunizam jedno od onih sjećanja-mitova-lavina koje se hrani prolaskom godina?
Mimi Čakarova, mlada autorka dokumentarnog filma o seks-trafikingu, ‘The Price of Sex’, svoju je rodnu Bugarsku napustila kao trinaestogodišnjakinja, kada je, nakon pada berlinskog zida i raspada istočnog bloka, njena majka odlučila da sebe i djecu preseli u Ameriku.
Do toga je trenutka Mimi živjela u Boboševu, tada živopisnom bugarskom selu. Dvadeset godina kasnije, Boboševo je ‘selo duhova’, gdje žive samo stari ljudi koji ‘provode dane, čekajući da padne noć, pa da se spava’.
Mimi i njenog brata podigla je baka, dok je majka radila. Majka joj je kasnije, u Americi, pričala da je u komunističkoj Bugarskoj imala istu platu kao i njene muške kolege. To u Americi nije bio slučaj.
Ja se sjećam svoja prva dva ‘kulturološka’ šoka kada sam, kao sedamnaestogodišnjakinja, otišla u Ameriku da maturiram. Prvi je bio što tamo niko nigdje nije išao pješke. Drugi – priča o tome da ako muškarac na nečemu zaradi jedan dolar, žena će za isti posao biti plaćena 60 centi.
To je tada kod nas bilo nazadno razmišljanje. Osjetila sam se nadmoćnom.
Takođe, nekada su se muškarci, barem u Jugoslaviji, pozivali na ozbiljan razgovor sa partijskim rukovodstvom, ili bar mjesnom zajednicom, ukoliko bi se pročulo da praktikuju nasilje u porodici.
Jesu li ovo mitovi?
Ali Mimin film nije film o mitovima-ili-istinama-komunizma.
Njen je film samo krenuo od - možda nostalgijom obojene - premise da je tranzicija komunizma u – čini se – beskrajnu tranziciju iliti ništa, ženama istočne Evrope odsjekla korijene, poljuljala tlo pod nogama. Naročito mladim ženama.
Država više nikoga, osim kriminalce, ne štiti. Kriminalci su shvatili da prodajom žena i djevojčica mogu zaraditi skoro gotovo koliko i švercom droge ili cigareta. Putevi šverca preko Balkana već su bili umreženi. Siromašne djevojke, kojima je 500 ili 1000 dolara obećane zarade od konobarisanja ili sličnih poslova, bilo bogatstvo, preprodavane su, preko eks-Ju regije, Grčke i Turske, sve do Dubaija; ako bi preživjele. Mimi prati priču tri djevojke koje su preživjele. Prateći njihove priče, Mimi prelazi puteve kojima su i ove djevojke prošle. Zato u ovom filmu nema Njemačke, Kine, Amsterdama, Velike Britanije. I ostalih. Samo zato.
Od muških se sagovornika u filmu pojavljuju: grčki inspektor tima za anti-trafiking, moldavski inspektor, turski prijatelj koji autorki pomaže da uđe u pakao Aksaraja – mračno-bludne četvrti Istambula. Dok gledam film pitam se hoće li ovi muškarci biti ubijeni. Mimi neće biti ubijena; nadam se da je štiti njen status, i američko državljanstvo.
Razgovarala je i sa par gnusnih klijenata. Svi su klijenti gnusni jer svačiji su najniži porivi degutantni, a ove su osobe robovi tih poriva. Jesu li zbog toga tako često bijesni i nasilni?
Klijenti ne vide ništa loše u ‘prostituciji’, koju, naravno, ne razlikuju od seks-trafikinga. Muškarci moraju imati seks sa ženama, kažu. Žene iz istočne Evrope dobre su za seks. Lijepe su. Izgledaju kao da im je čast udovoljavati muškarcima.
Klijente je Mimi smjela snimati samo s leđa. Klijenti su zaštićeni. Za njih ne moramo strahovati. Njima niko neće nauditi.
Da li je disfunkcionalnost sada normalno stanje uma protiv koga se sve manje ljudi odlučuje boriti? Da li iko može nakon priča ovih žena pomisliti da treba legalizovati prostituciju? Time bi se disfunkcionalnost postavila kao norma ponašanja. To bi napokon bio kraj ove civilizacije. Legalizovalo bi se prebijanje, silovanje i drogiranje siromašnih i nesrećnih žena - metoda pomoću kojih se, nakon oduzimanja dokumenata, oduzima i vjera ženama da su poštovanja vrijedna bića. Legalizovao bi se i takozvani ‘srećni trafiking’ – najnoviji trend, odnosno ‘grooming’ djevojčica mlađih od dvanaest godina; pričom, šopingom, uz nešto manje batina i droge, one se prevaspitavaju u poslušne seks-ropkinje, koje sebe vide kao ‘poslovne žene’.
Da li Mimi vjeruje da se seks-trafiking može iskorijeniti?
Ne zna šta da vjeruje. Voljela bi da može vjerovati u to. Korak po korak.
Citira Henrija Forda. ‘Pokažite mi ko profitira od rata,’ rekao je Ford, ‘i pokazaću vam kako da rat zaustavite.’
Seks-trafiking nije stvar seksa. To je stvar moći. Stvar prokletog, prljavog novca.
Nakon projekcije filma, mladi muškarac iz publike pita kako muškarci mogu pomoći da se zaustavi seks-trafiking. Mimi kaže da je ovo prvi put da joj neki muškarac nakon odgledanog filma postavi to pitanje.
‘Divno je i što barem pitate,’ rekla je. ‘Kako pomoći? Budite pravi muškarci, Valjda.’
Za kraj, posljednja želja nekog starog Sufi pjesnika iz Kašmira.
‘Ako mogu da biram ko ili šta ću biti u sledećem životu,’ rekao je, ‘dvije bih stvari rado izbjegao. Ne bih se htio roditi kao magarac. Niti kao žena.’
Zato, ako ste već rođene kao žene, probajte biti lavice. Ako ne možete biti lavice, budite barem lisice. Hijene, tigrice, ajkule. Sve one imaju svoje nježne dane.
Krava neka bude granica ispod koje nećete ići.
Bonus video:
