Umjesto da eliminišu ugradnje u cijene monopola koje su privatizovali, da primijene zakone i ugovore o privatizaciji.... cijene goriva rastu i pitanje je dana kada će dovesti do poskupljenja drugih proizvoda, a telefonski operateri i dalje „zaokružuju“ minute i naplaćuju nam i ono što nismo potrošili. Odnosno, kroz privatizaciju je prodata infrastruktura pa konkurencije nema, a ekstra profite monopola plaćaju potrošači.
Sa strujom je nešto komplikovanija priča. Ne samo što plaćamo cijenu zloupotrebe monopola, već i ugradnje funkcionera, domaćih i stranih tajkuna, i troškove korupcije birača na izborima. Prvo, ruski tajkuni traže manju cijenu struje za KAP, što znači da država iz budžeta mora da izdvaja još veće subvencije, a kada ga preuzme, moraće da plaća sve. Sa druge strane, A2A već ima neobično velike troškove - „pogodne“ firme i pojedinci i dalje ne plaćaju struju, oprosti računa se i dalje koriste kao sredstvo za dobijanje glasova, dok milioni italijanske firme, koje su trebali da ulože u EPCG, održavaju likvidnost Prve banke. Zato A2A traži veće cijene struje, jer one znače veći profit, a građani javno poručuju da ne mogu i neće da plaćaju ni ove. Kome će se Lukšić prikloniti carstvu? To je, ipak, samo retoričko pitanje, zna se ko je i za koga vrtio isti milion 11 puta.
Premijer, bivši ministar, insajder zna čije ugradnje plaćamo kroz naše mjesečne račune, ali ćuti.
Umjesto preispitivanja i raskida štetnih ugovora o privatizaciji, odgovornosti pojedinaca i vraćanja novca u budžet... Vlada se sprema da preuzme KAP sa oko 350 miliona eura duga koje ćemo plaćati mi koji nismo obećavali ulaganja, brda i doline, koji se nismo kleli u strateške partnere, mi koji se nismo ugradili. A ne neko ko je u svemu učestvovao i ćutao. Svi znamo da u Kombinat nisu uložene stotine miliona, znamo da novac nije potrošen za zarade radnika, niti za poreze državi... Samo pojedini su imali koristi i samo neki znaju gdje su pare završile.
To zna i premijer, bivši ministar, insajder. Ali ćuti. Nema ni postupaka, ni presuda, a kamoli našeg novca. Premijer se svađa sa Rusima, ali ne traži ličnu odgovornost onih koji su sa tajkunima trgovali, već očekuje da bez riječi platimo tuđe bogaćenje.
Umjesto da obezbijedi poštovanje ugovora o privatizaciji i zakona, a time i realizaciju obećanih ulaganja, modernizaciju, osvajanje novih tržišta i otvaranje radnih mjesta... Vlada plaća dugove tajkuna, krpi rupe pogrešne ekonomske politike i kupuje socijalni mir... A mi novac tek treba da vraćamo.
U naše ime Vlada se do sada zadužila oko 1,4 milijarde eura, a sada je odlučila da pozajmi još preko 300 miliona. Prosta matematika kaže da zahvaljujući njima, prosječna četvoročlana porodica za sada duguje preko 10 hiljada eura, a svaki građanin je dužan preko 2,6 hiljada eura. I još nam neki kažu da građani neće osjećati posljedice izmirivanja duga KAP-a, jer ćemo ga vraćati – u ratama.
Premijer, bivši ministar, insajder ne govori ko je investitorima dozvolio da krše pravila igre, kome i koliko su to platili. On zasigurno zna ko je odgovoran, bar za uništavanje KAP-a, Željezare, Svetog Stefana... I ćuti. I ne zna kako i kuda dalje.
Umjesto da iz male Crne Gore izvuku njen intelektualni maksimum koji će je gurati naprijed, da oslobode Univerzitet političkog uticaja i dozvole studentima i profesorima da misle i govore, umjesto da ulažu u generacije koje dolaze, da sposobnima omoguće dobre uslove za školovanje... oni su zarobili i državne i privatne fakultete, što novcem, što političkim pritiscima, što funkcijama.
Zarobili su i zvanične studentske predstavnike. Promovišu poltrone, partijske aktiviste, postavljaju mediokritete za profesore, primjenjuju Bolonju kako kome padne na pamet, dok pune svoje džepove od studentskih školarina... Oni hoće da se stvaraju generacije podanika, poslušnika koji su još kao mladi shvatili da je jedini put naprijed – kroz partiju. Hoće da eliminišu nepodobne i stvore intelektualnu elitu koja služi za klimanje glavom – ako ste nekada vidjeli lutke u automobilima koje mašu glavom gore-dolje na svakoj krivini, pri kočenju ili ubrzanju.
Ali Lukšić je mladi, sposobni intelektualac, profesor na fakultetu, govori engleski, koristi računar i Facebook... Zar i on ne želi slobodan Univerzitet?
Premijer, bivši ministar, insajder zna da bi sloboda misli i govora intelektualne elite države srušila ovakav režim, jer slobodni ljudi ne pristaju da budu podanici. Zato se od mladih aktivista ne očekuje kreativnost, već poslušnost. Ali je sve manje onih koji ćute, onih koji se kriju iza skuta partije. Siromašnih je mnogo, a prevarena je većina.
Zato, protesti nisu uspješni jer ih mi dobro organizujemo, niti ljudi dolaze da bi vidjeli i čuli govornike. Narod je na ulici jer više nećemo da ćutimo i puštamo da nam kradu i sadašnjost i budućnost. Mi smo većina i jasno i glasno smo poručili da je organizovanom kriminalu odzvonilo.
Neki kažu da bi mladi premijer rado stao na našu stranu i obračunao se sa mafijom... samo kad bi smio. Čega se plaši i koga se plaši, kada se mi više ne plašimo?! I da li je Crna Gora spala na to da u ovom trenutku za premijera ima kukavicu?
Čuvajući sebe i svoju fotelju, premijer, bivši ministar, insajder je na braniku organizovanog kriminala i njegovo vrijeme je isteklo. Vrijeme je za novo vrijeme.
Premijer, bivši ministar, insajder zna čije ugradnje plaćamo kroz naše mjesečne račune za struju, ali ćuti. Premijer, bivši ministar, insajder ne govori ko je investitorima dozvolio da krše pravila igre, kome i koliko su to platili. On zasigurno zna ko je odgovoran, bar za uništavanje KAP-a, Željezare, Svetog Stefana... I ćuti. I ne zna kako i kuda dalje.
Bonus video:
