Uprkos ogromnim sumama utrošenih na otpis grčkog spoljnog duga, neki izražavaju nezadovoljstvo zbog „miješanja“ u nacionalni suverenitet te zemlje. Istina, u zamjenu za znatnu evropsku pomoć, sposobnost Grčke da manevriše samostalno biće ograničena. Međutim, da li su opravdani prigovori da je grčki suverenitet jako narušen?
Ideja o suverenitetu države nacije ukorijenjena je u Vestfalskom ugovoru iz XVII vijeka, čiji je vodeći princip međunarodnih odnosa bilo nemiješanje spolja u unutrašnja pitanja država. Ako njegovu logiku dovedemo do krajnosti, nacionalni suverenitet bi zahtijevao kompletnu međusobnu fizičku i društvenu izolaciju država. Zaista, pretjerano naglašavanje nacionalnog suvereniteta dovodi do ozbiljnih problema: na kraju, svaki međunarodni sporazum, bez obzira da li je politički ili ekonomski, podrazumijeva određeni prenos suvereniteta.
Evropska pomoć Grčkoj je primjer kooperativnog sporazuma gdje različite strane pregovaraju vodeći računa o interesima drugih. Grčka je tražila pomoć od ostalih članica EU i one su obećale ogromnu količinu. Pored 130 milijardi eura kredita (više od 40 odsto grčkog BDP, povrh 110 milijardi eura pozajmljenih Grčkoj 2010), grčkim privatnim kreditorima nametnuto je da oproste dug za 50 odsto, a Evropska centralna banka se odrekla očekivanih prinosa na grčke obveznice.
Bilo to ili ne tehnički i ekonomski najbolje rješenje za problem Grčke, logično je da je EU učestvovala u njegovom dizajniranju. Učestvovanje u kolektivnom životu međunarodne zajednice država podrazumijeva da imate druge na umu i, kada je to neophodno, odricanje od određenih prerogativa suvereniteta.
Na primjer, kada je Španija odlučila da uđe u Svjetsku trgovinsku organizaciju, odrekla se dijela suvereniteta prihvatanjem pravila i propisa STO. Morala je da odustane od trgovinski povlaštenog tretmana za neke zemlje i jednako tretira sve članice STO. Španija je to prihvatila da bi sa ostatkom svijeta mogla da trguje pod jednakim uslovima.
Britanski sociolog Entoni Gidens ispavno opisuje ovakve primjere kao slučajeve integracije ili saveza u zamjenu za globalni uticaj. Države sarađuju jer im to donosi korist, ali istovremeno gube kontrolu nad određenim unutrašnjim pitanjima. One prelaze sa jednostranog na kooperativno donošenje odluka.
Da li je to kršenje suvereniteta zavisi od toga kako zamišljamo suverenitet. Kao što je slučaj sa konceptom individualne slobode, nacionalni suverenitet zavisi od toga kako su njegove komponente definisane. U svom klasiku „O slobodi“ Džon Stjuart Mil je „principom štete“ izrazio stav da bi individualna sloboda pojedinca mogla biti ograničena samo u cilju zaštite drugih i izbjegavanja nanošenja štete. Suština polemike je u tome kako definišemo nanošenje štete drugima.
Na isti način, debata o značenju nacionalnog suvereniteta sastoji se u tome šta mi smatramo „domaćim“ pitanjima. U zavisnosti od toga gdje stavljamo akcenat i koliko je širok naš interes, dajemo prioritet ili „globalnoj“ (ili bar „federalnoj“) dimenziji suvereniteta ili „nacionalnoj“ dimenziji.
Čini se da EU predstavlja nešto između ove dvije koncepcije suvereniteta. Međutim, sve je teže odrediti razliku između čisto domaćih pitanja i onih koja zahtijevaju međunarodnu kolektivnu akciju.
Globalizacija je učinila granice više poroznim. Sada vidimo kako politike jedne zemlje, bilo da se odnose na rad, životnu sredinu, zdravstvo, poreze ili mnoštvo drugih pitanja, mogu imati direktan uticaj na druge. A takvu međuzavisnost još jasnije vidimo u njihovom ekonomskom učinku: kineska godišnja stopa rasta BDP, na primjer, biće niža za dva procentualna poena ove godine, zbog usporavanja u SAD i Evropi.
Isto tako, sve više zemalja se pretvara u jake igrače na globalnoj sceni: brazilski BDP je nedavno nadmašio britanski. Njihov uspon ima važne implikacije na globalno upravljanje u vrijeme kada raste neravnoteža između postojećih problema/prijetnji i sredstava koja su na raspolaganju državama da bi garantovale veću bezbjednost svojim građanima.
Na globalnom nivou, ovom složenom i međuzavisnom svijetu potrebna je organizacija država i strukture upravljanja orijentisane ka odgovornom dijalogu, sa ciljem ublažavanja zloupotreba položaja i odbrane globalne javne imovine. Bez takvih struktura, svijet rizikuje konkurentnu i haotičnu trku između država - kao što se često događa sa oporezivanjem - zajedno sa protekcionističkom negativnom reakcijom. Istorija je pokazala da takav razvoj događaja često dovodi do katastrofalnih sukoba.
Na nivou Evrope, legitimitet je od suštinskog značaja i – budimo realni – neće biti postignut ukoliko Evropljani ne prevaziđu određene zastarjele ideje o suverenitetu.
Paradoksalno, kada kriza izbije, EU kritikuju zbog nedostatka integracije. Sada kada se trudi da napreduje u tom pravcu, Uniju optužuju za narušavanje nacionalnog suvereniteta.
Građani moraju imati osjećaj da su institucije koje njima vladaju odgovorne prema njihovim interesima i čine ih dijelom procesa donošenja odluka, što podrazumijeva savez zasnovan na pravilima a ne na moći. Činjenica da EU ne može imati odmah sve odgovore na neki problem ne znači da ona nema budućnost. EU je nov i izvanredan eksperiment, koji, kao i svi eksperimenti, uključuje određeni stepen neizvjesnosti. Međutim, to ne bi trebalo da nas navede da ignorišemo cijenu izbora „nacionalnijeg“ koncepta suvereniteta.
Zaista, dinamika međuzavisnosti je postala tako dobro uspostavljena da ju je nemoguće neutralisati. Držati se uskog vestfalskog koncepta suvereniteta u ovom svijetu predstavlja nesuvisli anahronizam u najboljem slučaju i opasno kockanje u najgorem.
Pjesnik Hoze Anhel Valente bi to možda nazvao željom „da se čeka da istorija navije satove i vrati nas u vrijeme u kojem bismo željeli da sve počne.“ Međutim, u prozaičnom svijetu ovdje i sad, koncept suvereniteta je već prošao.
Bonus video:
