NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Mudri nauku koriste

Dakle, Plantaže su izuzetak i ne treba brinuti za ekonomski razvoj i sudbinu ovog preduzeća, osim ako je gradonačelnik Podgorice zapazio ovu konstataciju svoga šefa, jer on preferira građevinske placeve od bilo kog vida uspješne proizvodnje.
0 komentar(a)
Ažurirano: 14.03.2012. 13:51h

U četvrtak 8. marta 2012, posle puno najava i očekivanja, desio se na državnoj televiziji intervju sa predsjednikom DPS-a. Kao i u posljednjih 20 godina, čuće se razni komentari tim povodom. Ja ću se složiti sa onima koji će reći da se čulo već kazano i to ne jednom, ali da su obim i količina priče najjači argumenti koji su tih stotinu minuta iskazani.

Izdvajam, naravno, činjenicu koja zaslužuje pažnju jer je naprosto tačno da je bolje da uzorni kolektiv Plantaže proizvode najkvalitetnije grožđe i da se ta sirovina ne izvozi, već prerađuje u čuvene i na tržištu Evrope prepoznate proizvode, rakije i vina, koji su već crnogorski brend. Zaista smo čuli od predsjednika DPS-a zdrav ekonomski rezon i to na primjeru, ali nažalost jedinog pozitivnog primjeru u Crnoj Gori.

Gledaocima državne televizije ostaje da žale što novinar nije podsjetio bivšeg premijera zašto je taj primjer usamljen, odnosno zašto zdrav ekonomski princip ili zdrav ekonomski rezon nije važio za brojna bivša uspješna preduzeća koja su redom zatvorena, a njihovi radnici ostali nezbrinuti na ulicama, kao na primjer Radoje Dakić, Marko Radović, Duvanski kombinat, Mljekara Podgorica, i mnoga druga preduzeća koja su zapošljavala više desetina hiljada radnika.

Dakle, Plantaže su izuzetak i ne treba brinuti za ekonomski razvoj i sudbinu ovog preduzeća, osim ako je gradonačelnik Podgorice zapazio ovu konstataciju svoga šefa, jer on preferira građevinske placeve od bilo kog vida uspješne proizvodnje.

Evo, da na nekoliko primjera pokažemo da su ugašena preduzeća po svim ekonomskim kriterijumima imala jasnu ekonomsku perspektivu, odličan kadrovski potencijal, domaću sirovinu i razvijene prerađivačke kapacitete i, što je najvažnije, obezbijeđeno tržište i mogućnost da povežu različite resurse i brojnu proizvodnju.

Prvi primjer neka bude Duvanski kombinat Podgorica. Preduzeće sa najdužom tradicijom u Crnoj Gori, koje je više od vijeka imalo obezbijeđenu sirovinu u neposrednoj blizini kombinata, jer su skoro isključivo duvan proizvodili poljoprivrednici Malesije, Zete, Lješkopolja i Lješanske nahije. Kombinat je prvo preduzeće u Crnoj Gori koje je razvilo kooperantske odnose, regulisalo radne odnose za svoje kooperante, razvilo svoju trgovačku mrežu u vlasništvu u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, i uzgred zapošljavao značajno više radnika nego današnji KAP. Danas je u cjelosti uništena proizvodnja i prerada duvana. Ostao je kao jedini proizvod i to atraktivan - gradsko građevinsko zemljište.

Fabrika Marko Radović, takođe sa tradicijom od jednog vijeka, kKadrovskom strukturom za respekt, kao i značajnom tehnologijom obrade drveta i izrade finalnih proizvoda. Sirovina za preradu je u izobilju na sjeveru naše države, što je značilo optimalan odnos sjevera sa Podgoricom. To je bio sistem koji je obezbjeđivao radna mjesta za više hiljada radnika.

Dakle, sirovina i finalni proizvod su domaći, a tržište obezbijeđeno, ali vlast se i u ovom slučaju opredijelila da ugasi fabriku, da prodaje poluproizvode odnosno trupce (balvane) i na taj način uništi crnogorske šume, odnosno pruži šansu da se obogate pojedinci skloni trgovini i švercu. Danas je svima jasno šta je tamo gdje je nekad bila ugledna fabrika za preradu drveta Marko Radović. Ovoga puta gradsko građevinsko zemljište je izgrađeno, a bilo je toliko prostora u Podgorici za izgradnju i tako atraktivnih objekata.

Mljekara Podgorica poslovala je kao preduzeće sa modernom opremom i obezbijeđenom strateškom sirovinom, preduzeće koje je razvilo kooperantske odnose, značajno povećalo stočni fond i stvaralo mogućnost da se u našoj prodajnoj mreži uglavnom kupuju naše mlijeko i proizvodi od mlijeka. Međutim, radi gradskog građevinskog zemljišta i izgradnje stambeno-poslovnih objekata vlast je uništila Mljekaru, stočni fond dovela do najnižih grana, a brojne kooperante, naše građane, bez ekonomske perspektive i naravno građane kao potrošače bez šanse da u prodaji nađu proizvode podgoričke Mljekare. Zaposleni su već odavno na ulici i bez šansi da radom hrane sebe i svoju porodicu.

Šta je sve imala fabrika Radoje Dakić? Imala je konkretan proizvod, kadar koji je po kvalitetu na prostoru velike Jugoslavije bio bez konkurencije, obezbijeđeno tržište u svim zemljama i na svim kontinentima, pa čak i u dalekoj Australiji. Proizvodnja se svakako mogla prilagođavati i modernizovati. Opet zbog građevinskog zemljišta, vlast je radnike Dakića iz fabričkih hala dovela pred svoju Vladu da mole za zarađeno i sudskom odlukom verifikovano.

Karnegi bi rekao: “Kad bih morao da izgubim svoje fabrike ili svoju organizaciju, ne bih oklijevao da žrtvujem fabrike, koje bih mogao ponovo izgraditi, dok u jednoj generaciji ne bih mogao obnoviti svoju organizaciju, tj. dobro izabran i dobro formiran kolektiv u kome je svaki član na mjestu na kome je najkorisniji”.

Pogrešno bi bilo zaključiti da se zalažem da se ne donose detaljni urbanistički planovi ili da se ne izgrađuje Podgorica. Naprotiv!

Međutim, trebalo je u razvojnom smislu sačuvati i modernizovati stratešku proizvodnju, makar onih i to brojnih preduzeća sa domaćom sirovinskom bazom, svojom proizvodnjom i obezbijeđenim tržištem, bez obzira gdje su locirani. Istovremeno u nekom dužem vremenskom periodu planirati i izgraditi industrijsku zonu i tek nakon toga kada se sačuva organizacija i strateška proizvodnja osloboditi atraktivne lokacije za stambeno-poslovnu izgradnju.

Do tada je trebalo graditi “novu” Podgoricu i to planski, samo nekoliko desetina metara sjeverno od Radoja Dakića, pa sve do bivše fabrike Elastik, koja je takođe imala ekološki i konjukturni proizvod, ali je po istom principu i sa istim interesima uništila ova vlast, a zaposleni su i u ovom slučaju ostali na ulici. Da je ova vlast, a posebno lokalna, prepoznala opšti interes i uvažila ove činjenice spasli bi rentabilne fabrike, domaću proizvodnju, razvili selo i istovremeno sačuvali parkove u onom dijelu Podgorice koji je odavno bio planski definisan.

Sjetih se i poređenja predsjednika DPS-a koje se odnosi na udaju djevojke i privatizaciju KAP-a, i kako je KAP udat za prvog prosca iako se nije pojavio najbolji.

Mnoge časne Crnogorke se nijesu udale i ostale su da časno žive, čuvaju kuću i porodicu i unapređuju svoj rod, odnosno bratski dom, samo zato što se nije pojavio prosac kome su je htjeli dati radi udaje. Nameće se pitanje da nije možda bilo pametno sačekati bolju priliku i sa udajom KAP-a Podgorica.

Ostalo je bez odgovora i pitanje što bi bilo sa KAP-om da je umjesto rasipništva, neodgovornosti, nestručnosti i apetita za lično bogaćenje priliku da s njim upravlja imao profesionalan, odgovoran i stručni menadžment.

Bekon bi rekao: “Lukavi ljudi preziru nauku, priprosti joj se dive, a mudri se njome koriste”.

Preporučujemo za Vas