Finansijske teškoće zemalja članica EU kreiraju restriktivne propise čija će ih primjena dodatno disciplinovati. Nacionalni budžeti i raspoloživi evropski fondovi postaju sve tanji. Ali, sve te mjere nijesu baš toliko motivisane pretjeranom brigom za pojedine članice. Više bi se reklo da su EU, MMF i WB u dosluhu i brizi kako da zaštite velike banke i njihove akcionare od posljedica pretjeranih plasmana njihovih sredstava za sanaciju prošlih i budućih šteta. Za spasavanje pojedinih banaka se izdvajaju desetine i stotine milijardi eura/dolara. MMF zemaljama u razvoju plasira samo oko desetak posto od svojih fondova dok je ostatak namijenjen bogatima.
“Postoji iks slučajeva koji pokazuju da savjeti MMF-a nijesu u skladu sa interesima zemlje kojoj su upućivani. Zato se morate diplomatski suprotstavljati tzv. 'šok terapeutima' i 'monetarnim fundamentalistima' iz MMF braneći vlastite interese. Neoliberalni tržišni fundamentalizam je uvijek bio politička doktrina u službi određenih, suprotstavljenih interesa. On nije nikada bio potvrđen u ekonomskoj teoriji” (Džozef Štiglic).
“Sada se vidi koliko su griješili oni kojisu tvrdili da tržište može da se samoreguliše” (Pol Semjuelson).
Navedeni citati dvojice velikana ekonomske prakse motivišu na razmišljanje kako odabrati optimum u lavirintu tuđih interesa. I kako među polarizovane, domaće teoretičare 'maksimizatora ekonomskog blagostanja' kroz potpuno slobodnu trgovinu i 'državno-intervencionističkih, kabinetskih ekonomista' odabrati pravi kurs, a ostaviti ih u uvjerenju da su svi u pravu.
Globalna ekonomska kriza ukazuje na nekoliko zaključaka. Prvo, da se manifestuje i u zemljama razvijene tržišne ekonomije i parlamentarne demokratije jednako kao i u zemljama trećega svijeta! I drugo, da je u budžetima tih zemalja nastala ogromna finansijska aktiva po kvalitetu drugog, trećeg, četvrtog i n-tog stepena, a koja je nekoliko puta veća od ukupne vrijednosti realnog ekonomskog sektora! I još sa tendencijom da se ta razlika konstantno multiplikuje! Pa zašto je to tako?
Rezonski ekonomisti su skloni tvrdnji da osnovni, potrebni i dovoljni uzrok ovih muka leži još u odluci iz Bretton Woodsa 1944. kada su osnovani MMF i Svjetska banka. Oni funkcionišu po sistemu akcionarskog društva sa najvišom kvotom SAD i dolarom kao svjetskim novcem odnosno rezervnom valutom No1.
Još tada je započeo proces koji sada nazivamo globalizacija. Svojevrsno uništavanje nacionalnih ekonomskih struktura. Salto mortale konkurentnih nacionalnih ekonomija razvijenog svijeta. Svojevrsna propaganda pohlepe, hedonizma i nove buržoazije “ljudi od struke - bez duha i ljudi od uživanja - bez srca” (Maks Veber).
Na početku je garantovana konverzija dolara u zlato, ali kako je De Gol krajem šezdesetih pokušao da francuske državne rezerve iz dolara konvertuje u zlato pokazalo se da je, gle čuda, samo 5% tih dolara imalo zlatno pokriće! Odmah potom (1971.) SAD su brže-bolje ukinule takvu konvertibilnost, pa je zlatni standard otišao u legendu.
Svo zlato je zamijenjeno papirom tj. dolarom odštampanom na papiru, što se zbog elementarne ekonomske pristojnosti i korektnosti mora nazvati emisijom bez pokrića. Ostatak svijeta je pretvoren u fabriku a SAD u ogromnog potrošača roba i usluga.
Dokaz za ovo je višedecenijski, konstantan i ogroman spoljnotrgovinski deficit koji je pokrivan daljom emisijom dolara i dolarskih hartija od vrijednosti. Istovremeno, zemlje izvoznice su formirale suficite koji su, naravno, glasili u tim istim dolarima.
Zbog ogromne potrošnje i konzumerizma kao svojevrsne ideologije, u SAD je broj i suma odobrenih kredita progresivno rastao pa je 2007. po izvještaju Vol Strit Žurnala prešao 10.000 milijardi dolara a cijene nekretnina su pale za više od 50%!
Stvorena je spirala ogromne kreditne multiplikacije a banke su se prodajom preblematičnih kredita rješavale kreditnog rizika. Dalje, krediti su 'oplemenjivani' i prepakivani u vrijednosne hartije koje su se prodavale, pa je tako rizik loših kredita proširen po cijelom/bijelom svijetu.
Nametnut je dolar i dolarska hegemonija. Za ovo je vrlo ilustrativna čuvena izjava američkog ministra finansija Džona Konelija: “Dolar je naša moneta a vaš problem”.
Zemlje koje imaju značajne dolarske rezerve su shvatile takvu ciničnu poruku pa kreću da ih se otarase. Kina, Rusija, Brazil, Indija kao kreditne garancije za kupljene robe daju iz svog portfelja dolare, pa danas već više od pola svojih rezervi drže u zlatu ili euru.
Interesantno je, a veoma opominjuće, da danas samo oko 200 kompanija kontrolišu skoro polovinu svjetske proizvodnje, 2/3 trgovine i 4/5 investicija! Zamislimo što bi ostalo od toliko preporučivane i forsirane 'slobodne trgovine' kad bi se takva kompanija i neko domaće, crnogorsko preduzeće sreli na svjetskom tržištu?
“Danas se govori samo o malim i srednjim preduzećima - kako i dolikuje jednoj polukolonijalnoj zemlji” (Branko Horvat). Bilo bi zanimljivo čuti što bi ovaj jugoslovenski ekonomski bard imao pohvalno reći o postojanju Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća npr. u Crnoj Gori!
Špekulacije na finansijskim tržištima i berzama sa špekulativnim finansijskim akcijama vlasnika i menadžera sve više uzimaju maha kao rijetko preostala isplativa poslovna aktivnost. Svi vjeruju u iluziju postojanja nekog novog ekonomskog perpetuum mobilea.
Na račun toga, poučan je jedan primjer poslovne pikanterije iz 1929. kada je započela Velika ekonomska kriza koja je, uzgred rečeno, jedan od glavnih uzroka II svjetskog rata: te godine je tada znameniti milioner Džon P. Morgan rasprodao sve svoje akcije koje je posjedovao, baš neposredno prije strmoglavog pada njihovih cijena na berzi.
Zbog toga je bio pozvan na saslušanje pred komisiju Kongresa SAD. Komisiju je najviše interesovalo da li je Morgan raspolagao nekim insajderskim informacijama koje je mogao da iskoristi tako da sve svoje akcije proda neposredno pred veliki pad njihovih cijena na berzi.
Morgan je članovima Komisije objasnio da se na taj korak odlučio nakon jednog usputnog razgovora sa uličnim čistačem obuće čije usluge godinama koristi. Jednoga jutra dok mu je čistio obuću, čistač ga je upitao za mišljenje kako će se kretati cijena akcija neke kompanije, priznavši mu da je i on (!) nedavno kupio nešto njenih akcija. Odlazeći u kancelariju, Morgan je odlučio da istoga dana momentalno rasproda sve svoje akcije, jer je bio ubijeđen da kada na berzu stupa ulični čistač obuće, profesionalac nema više tu što da traži i da se toga tržišta treba, glavom bez obzira, odmah da ode.
Možda ovaj primjer pokazuje koliko je sve sakriveno i safisticirano u jezuitskom maniru, a u suštini i krajnje prosto i jednostavno.
A možda i Crna Gora iz ovakvog ili nekog drugog sličnog i njoj poznatog primjera izvuče pouku kako da se postavi u “nenadanim i ničim izazvanim aktuelnim neprijatnostima sa bjelosvjetskim investitorima”?
Može li MMF da Crnoj Gori ponudi barem mrvu nečega preko svojih čuvenih savjeta i obaveznih uslova? Kad se sve uzme u obzir, teško.
Bonus video:
