u mreži

Kako su ubili privredu

Vektra Jakić, Bjelasica Rada, Turjak, Vunko, Prva petoljetka, Mladost, Hotel Bjelasica, Vukman Kruščić, Radnik, Jekon, Imako, Građevinar, Šumarsko Pljevlja, Gornji Ibar, Šumarsko Rožaje, Beranka, Ciglana Rudeš...
90 pregleda 0 komentar(a)
Vektra Jakić, Foto: Goran Malidžan
Vektra Jakić, Foto: Goran Malidžan
Ažurirano: 03.03.2012. 17:56h

PRVI ČIN

Prvo su ubili sjever. Na njemu su vježbali kako da za malo para dobiju mnogo muzike. Kako da, postepeno i gotovo neosjetno, uzmu život firmama koje su nekada zapošljavale na desetine hiljada ljudi. Godinama je sjever služio kao resursna baza iz koje su se punili džepovi državnih i opštinskih funkcionera i mafije. Danas je mrtav, a jug i centar su na aparatima, sprema im se ista sudbina.

Vektra Jakić, Bjelasica Rada, Turjak, Vunko, Prva petoljetka, Mladost, Hotel Bjelasica, Vukman Kruščić, Radnik, Jekon, Imako, Građevinar, Šumarsko Pljevlja, Gornji Ibar, Šumarsko Rožaje, Beranka, Ciglana Rudeš, Rudnik Mrkog Uglja Berane,Termovent, Lenka, Jekon, Krisma Bijelo Polje, TUP Brskovo, Rudnik Brskovo, Ibarmond, Dekor, Optel, Monter, Ski centar Durmitor, Pilana Žabljak, Bojna njiva, Tara-Pljevlja, Fabrika elektroda Plužine…

Većina preduzeća na sjeveru je ubijena kroz stečaj. Recept je bio jednostavan: prvo se nekadašnji giganti daju na doboš i po smiješnim cijenama prodaju više ili manje poznatim tajkunima ili kriminalcima. Onda slijede naduvane fakture firmi povezanih sa novim vlasnicima ili, još jednostavnije, izostanak bilo kakvih ulaganja i zaustavljanje proizvodnje.

Neki kreativci sopstvenim firmama uvode stečaj. Radnici beranske Ciglane su rušili zgradu fabrike zbog obećanja novog vlasnika da će graditi ljepšu i bolju, a onda im je njegova druga firma uvela stečaj jer nisu izmirivali troškove toplog obroka radne snage angažovane na uništavanju sopstvene fabrike… sada se na očišćenom terenu planira gradnja… Odgovornosti za kršenje ugovora i podmuklu prevaru radnika nije bilo.

Tako počinje stečaj, hiljade radnika ostaju bez posla, Danilovi sindikalci ćute, a nerijetko i aktivno učestvuju u uništavanju kompanija. Na scenu stupaju stečajne sudije i upravnici… imovina se rasprodaje bez znanja radnika… Stečaj je bio crna kutija u kojoj je nestalo najmanje četrdeset firmi na sjeveru. Odgovornosti nije bilo.

Stečajeve, po pravilu, prate štrajkovi, nekada usmjereni i ka sopstvenom uništenju samo da se istjera Pravda. Razni ministri i gradonačelnici su ih ponekad posjećivali i ponešto obećavali, a rijetko koji građanin sjevera se može pohvaliti da su mu obećanja i ispunjena.

Rijetke turističke firme koje su izbjegle stečajeve su dopale u ruke lica sa potjernica i lokalnih žestokih momaka. Skoro ni jedna firma koja se bavila proizvodnjom nije preživjela mahere naše privatizacije. Eksperiment je uspio, pokusni kunići su mrtvi. Grobari privrede nisu snosili odgovornost.Nastavili su.

DRUGI ČIN

KAP, EPCG, Željezara, Rudnici boksita, Duvanski kombinat, Titex, Mljekara Podgorica, Elastik, Radoje Dakić, Marko Radović, Obod, Cetinjeturist, Tara, hotel As, Košuta, Izbor Bar, Primorka, Centro-Jadran, HTP Korali, HTP Ulcinjska rivijera, Solana "Bajo Sekulic", Budvanska Rivijera, Prvoborac Herceg Novi, HTP Onogošt, Jugooceanija, HTP Fjord, Sveti Stefan, HTP Boka, Telekom, Prva banka, Avala, Fabrika radijatora, Lido, Otrant, Grand Cetinje, Livnica, Tehnostil, hotel Galeb, Radvent, Promont, Rivijera Kotor, Mermer Danilovgrad, Ada Bojana…

Počeli su da ubijaju jug i centar. Sjetićete se priča o elitnom turizmu, svjetskim brendovima, milionima i milijardama investicija, novim radnim mjestima, koristima za lokalne zajednice.

Onda se ispostavilo da su neki novi vlasnici lica sa potjernica, dok neki dolaze sa egzotičnih adresa iza kojih se krije domaća ekipa. Ispostavilo se i da novi vlasnici više vole da grade stanove za tržište nego turističke kapacitete, ne mareći za planove i dozvole. Neki hoteli su porušeni, a neke postepeno čerupaju i ubijaju kroz stečaj. Od onih koji rade opštinski budžeti imaju malo vajde, novac se sliva u džepove, obično nepoznatih vlasnika. Većina podgoričkih firmi koje su se bavile proizvodnjom je završila kao građevinsko zemljište, a ista sudbina čeka i ulcinjsku Solanu.

Rusi, Arapi, domaći Englezi, razni šeici i ostali strateški partneri, svi su htjeli dio Crne Gore i obećavali milijarde, nova radna mjesta i izobilje. Dobili smo betonska čudovišta i neispunjena obećanja. I primorje na kome se više pere novac nego što se kupaju turisti.

Nevjerovatna, a tako uobičajena činjenica. Već godinama je zatvoren dragulj cnogorskog turizma. Izbrisan sa turističkih mapa. Stručnjaci i patriote su ubile Sveti Stefan. Maroko je ljepši. Odgovornosti nema.

TREĆI ČIN

KAP je kap koja je prelila čašu. Ne zato što je Podgorica važnija od juga i sjevera, već zato što je posljednji Deripaskin račun skoro 400 miliona eura. Za sada. I plaćamo ga svi, bez obzira u kom dijelu Crne Gore živimo.

Kažu da je ponuda Rusima tako velikodušna zbog 1.200 radnika, a prosta matematika pokazuje da ih svako radno mjesto košta preko 300.000 eura – samo prema posljednjem računu koji su nam isporučili vlasnici KAP-a i njihovi partneri iz Vlade. A desetine hiljada radnih mjesta su prethodno ugasili. Samo iz Telekoma su, nakon privatizacije, otpustili 1.000 radnika bez riječi, bez glasa, bez socijalnog programa.

Socijalna demagogija o KAP-ovcima treba samo da skrije prljave poslove i private interese, jer da je Vladi stalo do radnika, ne bi se istovremeno opet dešavali Boksiti. Radnici rudnika zbog 150.000 eura neuplaćenih poreza i doprinosa koji im sljeduju po sili zakona, ponovo planiraju u jamu. U jamu?! Još jedna strašna činjenica na koju smo se, izgleda, navikli: radnici u jami traže da Vlada sprovede zakon. Za koga radi takva Vlada?

Država je uglavnom žmurila na zloupotrebe, opraštala, pomagala… našim parama. Njihove dugove će plaćati i naša djeca.

Posluju monopoli, kumovi i drugovi, a pošteni biznis je na udaru inspekcija, visokih dažbina, korupcije i drugih barijera tržišnom poslovanju. Ne može svako da kupi firmu, modernizuje je, pretvori u kompaniju sposobnu da se takmiči na tržištu. Firme kupuju kumovi i drugovi. Familija. Poslovni partneri. Da ih očerupaju što prije i što lakše, a ne da ulažu i polaku stiču profite.

Čak ni pravi brendovi ne mogu da posluju bez korupcije. Da li iko može povjerovati u priču da su sestri visokog zvaničnika milioni Telekoma dati ni za šta? Ima li koga da ne zna ko je sestra? Ima li koga da ne zna ko je Braco? Jeste li zaboravili milion koji se vrti 11 puta…

Uspješna privatizacija Elektroprivrede nas svakog mjeseca ugari po džepu. I kada građani traže da im ne obračunavaju ugradnje u cijene, onda to zovu politikom i nude popust na korupciju. Za redovne platiše.

Njima vatrometi, viskiji, zlatni satovi, a nama prazna obećanja. Na prste se mogu izbrojati oni koji su imali koristi od ovakve prifatizacije. I gdje su pare? Na čijim računima, slamaricama, nekretninama, umjetninama, avionima, jahtama…

EPILOG

Neko konačno mora snositi odgovornost!

Nama je dosta manipulatorske politike kojom prikrivaju kriminal i korupciju, dosta je njihovih podjela. Naša zastava je račun za struju, simbol njihovih ugradnji.

I pozivam sve koji više neće i ne mogu da pune njihove džepove, pozivam one koji zaista vole svoju zemlju, a ne komercijalizuju patriotizam, one koji ne žele da unište budućnost svoje djece. Dosta je štrajkova glađu, zatvaranja u jame, dosta je ignorisanja i laži. Tražimo život dostojan čovjeka!

Dođite na martovski protest. Dođite da osjetite ukus slobode! Vrijeme je!

Preporučujemo za Vas