Čujem da je, u vrijeme vanrednog stanja, zakazana vanredna sjednica Skupštine Crne Gore. To, već, mora da je neki veliki kijamet. Vanredno, pa na kvadrat.
Raspitam se o čemu se radi i saznam da nekoj njemačkoj banci treba platiti velike pare koje duguje KAP, a KAP nema pare jer je dužan 350 miliona eura. Zbog toga je Ranko, pod hitno, zakazao sjednicu Skupštine sa dnevnim redom “Predlog odluke o naknadnom potvrđivanju Odluke o preuzimanju duga AD Kombinat aluminijuma Podgorica prema Dojče banci, sa predlogom zaključaka”.
Zašto vanredna sjednica da bi se potvrdila neka odluka koja je, faktički, donijeta onoga dana (prije dvije godine) kada je potpisan Ugovor o poravnanju sa KAP-om, a dalje konkretizovano davanjem svih onih garancija bankama u ukupnom iznosu od 132 miliona eura, a možda i još nešto.
Nepotrebno je bilo o tome raspravljati i odlučivati na Vladi, prije 15-ak dana, pa i da nijesmo čuli da je to Vlada kontinuiteta. Pogotovo, nema smisla da o tim odlukama odlučuje Skupština. Poslanici tu ne odlučuju ni o čemu. Odluke su donijete i one su izvršne. Nijesu banke prihvatile garancije, a da prethodno nijesu dobro proučile njihovu validnost.
Platiće Crna Gora, Dojče banci, 22 miliona eura, kao i onih 110 miliona eura drugim bankama, kakvu god odluku Skupština donese. To se neće promijeniti ako se i himna prepolovi, pa čak ni onda kada bi se Risto i Miraš, u istoj keliji, zagrljeni, molili Bogu za napredak Crne Gore.
Kada budu raspravljali o predloženoj odluci poslanici moraju imati na umu da je 132 miliona eura veće od prodajne cijene Telekoma, da je to oko šest mjesečnih penzija svih crnogorskih penzionera, da je to preko 200 eura po svakom stanovniku Crne Gore. Treba, makar, pitati Vladu zašto su potrošene te pare. Naravno, garancije se ne bi morale platiti ako su povezane sa nekim krivičnim djelom. No, to je već neka druga priča.
Mnogo važniji od same predložene odluke su zaključci koji je prate, od kojih je jedan da se Vlada podrži da, maltene, po svaku cijenu (preduzme sve mjere i uz sve rizike, kao, daleko bilo, na nekom novom “Ljubinom Grobu”) podržavi KAP, a drugi da se takav novi državni KAP, zajedno sa Rudnikom uglja i Termoelektranom nekome proda, uz uslov da taj novi vlasnik da časnu ruječ da će poslije tu nešto investirati.
Smatram da o predloženim zaključcima ne treba ni raspravljati, a posebno, ne bi se smjeli usvojiti. Neodgovorno je da se o tako važnom pitanju raspravlja na vanrednoj sjednici i to kao dodatku nekoj suvišnoj odluci. O sudbini KAP-a, svakako, treba odlučiti na Skupštini Crne Gore. Trebalo je i prilikom privatizacije - prodaje. Za tako krupne odluke trebaju i adekvatna obrazloženja, jasna i dokaziva. Za početak, Vlada bi morala prezentirati Skupštini koje to “sve mjere” kani preduzeti da bi podržavila KAP i analizira “sve rizike”. Predsjednik uprave KAP-a nije “aplaudirao” predloženim zaključcima, a “siguran je da ćemo se još gledati”. To obavezuje na oprez.
Podsjećam da je, odmah poslije kupovine KAP-a, novi vlasnik, pred arbitražnim sudom u Frankfurtu, pokrenuo postupak da mu se plati oko 300 miliona eura. Crna Gora je prvo osporavala takvu obavezu da bi, na kraju, potpisala ugovor o poravnanju, uz jednu klauzulu u ugovoru neuobičajenu u pravnoj praksi, kojom su obostrano amnestirane sve do tada učinjene greške. Šta se tu poravnavalo ja ne znam, ali pretpostavljam da su ovih 132 miliona eura garancija koje plaćamo, “čedo” toga poravnanja, Zato, prije davanja blanko saglasnosti Vladi da “preduzme sve potrebne mjere”, Skupština treba da zaduži Vladu da prouči mogućnosti i posljedice toga posla, pa tek onda, Skupštini, predloži odluke. Jer:
- nacionalizacija nije predviđena našim zakonima;
- En plus grupa neće da proda KAP, ili makar, neće za 1 euro;
- da li je moguć jednostrani raskid Ugovora o privatizaciji, posebno poslije one čudne klauzule iz Ugovora o poravnanju;
- da li je moguć (isplativ) stečaj, i ko bi, poslije eventualnog stečaja, bili većinski vlasnici;
- koliko košta da KAP (većinski) postane državni, imajući u vidu i neizmirene (stvorene) obaveze iz ranijeg perioda;
- šta dobijamo kada se sve to plati i koliko, stvarno vrijedi KAP ovakav kakav je sada.
Kada razgovaramo o KAP-u (Kombinat aluminijuma), treba imati na umu da on sada neopravdano nosi to ime. Već su, dosta tiho, prestali sa radom rudnici boksita (dio koji se odnosi na KAP, a to je ogromna većina), proizvodnja glinice, fabrika prerade, a, davno, i fabrika u Kolašinu. U sadašnjem KAP-u prerađuje se uvezena glinica, pomoću (uglavnom) uvezene električne energije, praveći velike gubitke i zagađujući čovjekovu okolinu. Ali, to nije palo sa ovim snijegom. Ima tome skoro dvije godine.
Stalno slušamo i čitamo da su obaveze KAP-a 350 miliona eura. A kolika su njegova potraživanja? Izazovno bi bilo da neko napravi analizu bilansa stanja. Možda je i onaj Šojgu dobar ekonomista. A da je informisan, ne sumnjam.
Nezavisno od vlasništva nad KAP-om, o njegovoj daljoj sudbini se može kompetentno odlučivati samo na bazi ozbiljnih studija, koje mogu uraditi (i najbolje bi bilo) stručnjaci iz Crne Gore i to u relativno kratkom roku, jer većina činjenica je poznata i više puta do sada analizirana. To će i poslanicima biti garancija da donesu pravu odluku.
Dugo pamtim, pa i vrijeme kada sam bio delegat (poslanik) Skupštine Crne Gore. Sjećam se da smo tada (1987.) usvojili Program sanacije privrede i banaka Crne Gore, kojim smo dobar dio akumulacije “zdravih” preduzeća usmjerili za finansijsku sanaciju nekih naših tadašnjih “nosilaca razvoja”. Za ovih 25 godina malo je tih “nosilaca” preživjelo, a i ovi koji su “pretekli” sada su glavna ekonomska briga cijele Crne Gore. Neka to bude nauk kod predlaganja budućih odluka, naročito kod prezentirane ideje o “ženidbi” KAP-a sa Termoelektranom.
A što se tiče Vlade, njoj se ne može iskazati veće povjerenje od toga da je Skupština zaduži (ovlasti) da probleme KAP-a detaljno sagleda i na bazi toga predloži najbolja rješenja.
Začudo, ja još uvijek vjerujem da Crna Gora to može.
Bonus video:
