Evropski posmatrač

Sumrak Sarkozija

Ipak, ako se ne desi čudo u posljednjem minutu – da Oland napravi veliku grešku koja će mu uništiti kredibilitet, ili izbije kriza koja bi podstakla želju birača za sigurnim kontinuitetom na vrhu – čini se da je Sarkozi osuđen da bude drugi predsjednik sa jednim mandatom u istoriji Pete republike, nakon Valerija Žiskara Destena
50 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.02.2012. 10:24h

A sljedeći predsjednik Francuske biće... kandidat Socijalističke stranke Fransoa Oland. Prije mjesec, bilo kakvo predviđanje izneseno sa takvom sigurnošću zvučalo bi nepromišljeno, ako ne i naivno. Preovladavala je neizvjesnost. Trkom su dominirala četiri kandidata i niko se nije usuđivao da predvidi koja dva će uspjeti da uđu u drugi krug. Zaista, trka je djelovala otvorenije nego ikad u novijoj istoriji.

Iznenada, nešto se desilo – ne neki događaj sam po sebi (iako je počelo sa prvim Olandovim velikim javnim mitingom sredinom januara), već prije nešto bi moglo ličiti na neumitni proces koji se može sumirati na sljedeći način: većina Francuza želi da kazni predsjednika koji je pao u njihovu nemilost.

Možda se ne bi usudili da to učine da nisu pronašli prihvatljivu alternativu. Oland, djelujući pouzdanije i odlučnije nego što je većina francuskih birača očekivala od njega, dao je glas (i lice) rasprostranjenoj želji da odbace aktuelnog predsjednika Nikolu Sarkozija.

Ovo ne znači da je Oland harizmatičan. Naprotiv, ostaju sumnje u njegov dignitet, da ne pominjemo ozbiljnu zabrinutost zbog toga koliko je realan ili mudar njegov program. Međutim, za razliku od njegove bivše partnerke Segolen Roajal, koja je bila Sarkozijev protivkandidat 2007. godine, on izgleda i zvuči „realno“.

Izgleda da se kampanja transformisala u klasičnu borbu ljevice i desnice, ali sa velikom razlikom u strategijama dvojice glavnih kandidata. Oland želi da predsjedničke izbore pretvori u referendum o Sarkoziju, koji, imajući u vidu njegovu nepopularnost, pokušava da uobliči bitku u smislu vrijednosti i iskustva.

Zaista, suština poruke Sarkozijeve kampanje je postala: „Možda vam se ne sviđam lično (usput, griješite, jer nisam onakav kakvog me vidite i iskustvo na vlasti me je duboko promijenilo), ali podržavate moje konzervativne vrijednosti jer one predstavljaju ono što stvarno mislite. U svijetu koji se mijenja tako brzo i okrutno, potrebna vam je stabilnost i povjerenje. Ja vam to mogu dati.“

Naglašavanjem ideološke podjele između njega i Olanda, Sarkozi se takođe dodvorava, otvorenije nego ikad, ekstremno desnim biračima Nacionalnog fronta Marine Le Pen, kao da osjeća da ona možda neće skupiti dovoljno potpisa da se kvalifikuje za učešće na izborima. Ta strategija ima smisla u prvom krugu, ali privlačenjem birača krajnje desnice u prvom krugu, Sarkozi bi mogao izgubiti podršku birača centra u drugom. Oni će možda željeti da glasaju za „iskustvo“ ali ne i za „hrišćanskog konzervativca“ koji je zaboravio humanističke vrijednosti.

U svakom slučaju, moglo bi se reći da Francuzi nisu fer prema svom predsjedniku. Sarkozi je morao da se bori sa vanredno teškim okolnostima, a njegov učinak daleko od toga da je slab. Na početku mandata, Francuska je bila na čelu Evropske unije i on se pokazao kao vješt lider. Uvidjevši koliko je ozbiljna ekonomska kriza koja je izbila 2008. godine, reagovao je brzo i vrlo energično. Takođe je pokrenuo velike i dugo očekivane reforme penzionog i obrazovnog sistema. Donio je prave odluke vezano za intervencije na Obali Slonovače i u Libiji.

Lako je naći još takvih primjera. Ukratko, Sarkozi je iskreno pokušavao da reformiše duboko paralisanu zemlju. I ne može se smatrati odgovornim za visoku nezaposlenost s obzirom na dubinu svjetske krize.

Ipak, ako se ne desi čudo u posljednjem minutu – da Oland napravi veliku grešku koja će mu uništiti kredibilitet, ili izbije kriza koja bi podstakla želju birača za sigurnim kontinuitetom na vrhu – čini se da je Sarkozi osuđen da bude drugi predsjednik sa jednim mandatom u istoriji Pete republike, nakon Valerija Žiskara Destena.

Žiskarov poraz 1981. godine uglavnom je bio rezultat „izdaje“ njegovog bivšeg premijera, Žaka Širaka, koji se kandidovao protiv njega. U Sarkozijevom taboru 2012. godine nema izdajnika (oni koji pokušavaju, poput bivšeg premijera Dominika de Vilpena, nisu dobili nikakvu podršku). Sam Sarkozi je izdao nade svojih pristalica i učvrstio neprijateljstvo svojih oponenata.

Sarkozi je to činio uglavnom na samom početku svog mandata u vjerovatno će za to biti kažnjen 2012. godine. On se promijenio na bolje, ali samo donekle i očigledni ne dovoljno za većinu Francuza, koji, prema nedavno objavljenim anketama, jednostavno ne mogu podnijeti da ga gledaju na TV ekranima još pet godina.

Naravno, kako je govorio bivši britanski premijer Harold Vilson, „sedmica je dug period u politici,“ a Sarkozi će zvanično postati kandidat tek ove nedjelje. Ipak, biće mu izuzetno teško, ako ne i nemoguće, da spriječi da naredni izbori budu emotivni i negativni referendum o njegovoj ličnosti.

Preporučujemo za Vas