Stav

Ponos Nikšića "Mislov do"

Nelegalno a legalno odlagalište otpada, deponija nadomak izlaza iz grada, a tako potpuno u gradu i među ljudima. Tako nebitna onima kojima bi trebalo da bude prioritet
0 komentar(a)
Smeće, Foto: Boris Pejović
Smeće, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 27.02.2012. 10:28h

Kako vrijeme prolazi sve se više pitam kuda ćemo to stići ovako arogantni, cinični i neposvećeni čovjeku do sebe. Nekako mi se svakodnevno nameću situacije u kojima prepoznajem ljude teškog daha i sve težeg života u borbi sa smećem. I kada kažem smeće, zaista nisam dvosmislena. Metaforama i nazivanjem stvari drugim imenom ne želim raditi ono što mi se podmeće iz dana u dan, ne želim nišaniti indirektno i besmisleno na sav besmisao koji se počeo kreirati davnih 90-ih. Uistinu mislim na smeće! Na ponos grada pod Trebjesom. Na naličje naših prepoznatljivih ulica, ćoškova, haustora. Ne usuđujem se reći nas samih.

Da, prozivam Mislov do! Nelegalno a legalno odlagalište otpada, deponija nadomak izlaza iz grada, a tako potpuno u gradu i među ljudima. Tako nebitna onima kojima bi trebalo da bude prioritet. Ipak, tako mnogo bitna svakom čovjeku ponaosob, koji nekom vazdušnom linijom od tričavih 150-ak m uživa u njenoj blagodeti.

U mirisima čije su arome daleko jače i ubojitije od svih sniježnih (iz)vanrednosti koje su nam „poremetile“ ionako odavno poremećen sistem života. Svakodnevnice u kojima se budimo u zore rane kako bi obezbijedili da taj dan sljedećeg mjeseca naša djeca imaju džeparac za kiflu u školi, oni malo odrasliji za kratki esspreso u fakultetskom bifeu, a oni malo imućniji koji euro više za glupi prestiž kao neon šljašteći, pretočen u najnovije oblike automobilske industrije. No, nije da nismo navikli.

Da se vratim na stvar. Nije sanitarna i nije obezbijeđena. Sakuplja se na njoj, narodski rečeno, od mrava do međeda. Različite vrste otpada nalaze svoje utočište na parceli davno zakupljenoj i idealnoj da se u javnim a prećutnim dogovorima uzme neki novac za osiromašene lokalne kapacitete, poneki tek za „osiromašene“ pojedince. Nemam ništa protiv našeg smeća. Iako bih imala, ipak je ono naše. Mi smo mu uzroci. Mi smo ga dopustili, pa ga i zaslužujemo. Nemam ni protiv tuđeg smeća koje se iz drugih opština naše ponosne samostalne države doprema do ovog odredišta.

Stvarno nemam, iz istih razloga. Ali imam VELIKO PROTIV, protiv načina na koji smeće tretira smeće. Da ne bude zabune, opet mislim samo na otpad. Velike količine slabo zatrpanog, po svim mogućim kriterijumima teškog otpada, samim tim što u borbi sa svježim i čistim vazduhom nikada ne gubi, miješaju se sa novim količinama svježeg i tek pristiglog. Taj novi misli da ima stratešku i prostornu prednost, pa automatski stupa u svađu i tako sasvim pogrešno i smeće tretira smeće. Onda se opet talože nove, opojne arome, uključuju u dijaloge, pregovore, sklapaju dogovore i prave akcione planove. Sve što se uzrokuje i rađa kao posledica, nije daleko od onoga što smo već osjetili na sopstvenoj koži.

Tako i Mislov do predstavlja opasnost. Sabiraju se tu novi otrovi za stare dilove. Jedino što se oduzima jeste par sljedećih jutara čistog vazduha. Ili mnogo parova? Ko će ga znati.

Pomnoži se po koji kamion različitih dragocjenosti koje nekom donose (ne)sumnjivu dobit, a većini novi, ovog puta, pravi otrov za nejaka pluća. Ponešto se i podijeli, da se ne lažemo. Nikada između pravih ljudi, još manje na jednake djelove a ponajmanje onima kojima treba.

I onda se zapitam. DOKLE? Do kad da nam oči naviknuto prelaze i slabo kad budu zaustavljene na ono(g) što nas gazi. Da ćutimo i klimamo glavom. Da nas slažu kao lego kocke i prave od nas svoje trijumfe. Možda je potrebno da se osjetimo kao to smeće koje ne vidimo jer je udaljeno od čistih vidika. Pa da onda reagujemo. Ili da od nas naprave nove izvozne proizvode. U svakom slučaju, u toj oblasti, kao čisti i posve unikatni izvozi, ne bismo imali neku zavidnu konkurenciju. Ko zna, možda bi se moglo dobro i zaraditi. Na nama naravno. Da kao odpadnici počnemo tražiti nova mjesta za svoje osrednje živote. O da, sasvim osrednje. Ničim nismo ni zaslužili da budemo oni „retki“. Odavno smo izgubili duh za promjenu, osjećaj za pobunu. Tek poneka osviješćena grupa ohrabri da nismo zaboravili i na svoje snove.

Ne bunimo se čak ni protiv sopstvenog smeća, a znamo, svjesno ili nesvjesno koliko nam zagađuje pluća grada. Možda Mislov do u podnožju Budoša trenutno jeste jedini izbor - ali koliko vješto i stručno upravljamo izborom koji sam po sebi ne može biti jedan od privezaka kojima ćemo okititi našu ne više tako mladu ekološku zajednicu.

Sada sačekajmo da se sniježna livada koja ga je prekrila počne rastapati a njen odlazak otvori vrata „raja“ za sve brazde i pukotine koje će iscrpno upijati razložene mase a zatim dobrim starim nikšićkim drumovima doći nam u vodu koju pijemo, hranu kojom preživljavamo. Taj „raj“ odveć dišemo.

Preporučujemo za Vas