Vanredno

Lopate, manekeni, “biseri”... Vanredno stanje.

Eto, uprkos naporima ministra, Crna Gora nije postala jedna kulturna adresa, ali, izgleda da je postala jedna – klimatska adresa.

Ovakve situacije savršeno pogoduju jednoj vrsti naporne demagogije, koja je, očito bliska crnogorskim političarima. Uz tu demagogiju obično se sakriju i uzbudljivi proplamsaji gluposti.

Ipak, po običaju, najveći “biser” vanrednog stanja došao je - od koga bi drugo? - od šerifa sa Mareze.

Mugoša je, naime, saopštio da neće čistiti snijeg pred kamerama jer mu je baba u djetinjstvu govorila da se ne zrači. Što ovo znači? Kakvo zračenje? Od sunca? Od TV kamera koje uredno prate višeminutne akcije čišćenja koje sprovode političari? Neko kosmičko zračenje za koje znaju samo naše babe? O kakvom zračenju govori ovaj čovjek, razumije li ko?

Babina opaska ide u red onih kakve smo slušali od domorodaca iz američkih filmova – znate ono kad odbijaju da se slikaju jer vjeruju da bi im fotografisanje zarobilo/oduzelo dušu. No, djetinjstvo je davno bilo – i Mugi je porastao. Postao ljekar i humanista, gradonačelnik, ugledni političar, opasni street fighter, ministar, možda bude i ambasador... Ali, babin savjet iz djetinjstva drži ga i dalje. Dirljivo. Opet, možda je baba OK, a problem je u njemu. Mogla je baba, recimo, kazati svome unuku da nikad ne “tlači”, a on je čuo “zrači”. Rima i nevješto dječje uho... Ko zna. U pogledu izvora zračenja koje je, kako shvatismo, opasno (jer Mugi izbjegava sve što je opasno, sunce babino) bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje od ljekara, što bi se reklo – stručnjaka. Jer, ako postoji takva opasnost, onda nije u redu što to saznanje nije podijelio i sa kolegama (ali i sa svim građanima grada koji mu je dat na upravljanje) – ovako oni će da nastradaju, biće “ozračeni” dok čiste, a Mugi će da pretekne. Bez čišćenja. Netaknut zračenjem. A bojim se i – netaknut značenjem, bilo kakvim.

Uzgred, zanimljivo je kako se Mugi ne plaši “zračenja” kada je riječ o diznilendskom osvjetljenju oko sopstvene kuće.

S druge strane, pretpostavljam da ga ova ekspertska ekskurzija u zonu zračenja preporučuje za jedan važan, novi zadatak. Crnogorskim zakonom je, kako pročitasmo, predviđeno da brodovi na nuklearni pogon koji dođu u crnogorske vode moraju imati i “priručnik o rukovanju nuklearnim uređajima” koji će, pazi sad, biti ovjeren od strane crnogorske administracije. Ovo je posao za Mugija, nema sumnje. Zamislite kako će američki kapetani da drhte od provjera crnogorske vlasti – što ako pronađu neku nepravilnost. Naši stručnjaci za nuklearne rabote, ah...

Neko je razborito primijetio da bi ova vrsta razloga za vanredno stanje morala biti razlogom za jednostavnu i funkcionalnu strategiju djelovanja, a ne za vanredno stanje. Treba li svako nevrijeme da se ozbiljno shvati tek pod pelerinom vanrednog stanja? Ili bi, ipak, bilo logično, kako zime i dalje dolaze jednom godišnje (po svemu sudeći tako će biti i ubuduće), a makar na nekim djelovima Crne Gore gotovo svake godine imamo i vrlo razorna nevremena, da, ako ništa drugo, ovakvi događaji ne bi trebalo da budu baš tako iznenađujući. Vanredno stanje ima smisla ako podrazumijeva neke jasne poteze i akcije. Ako proglašenje vanrednog stanja znači da, recimo, svi punoljetni muškarci moraju izaći da čiste snijeg, onda takvo što ima smisla, a ovo je ispalo, tako neodoljivo crnogorski – proglasili smo vanredno stanje, iako zapravo niko baš i ne zna što je to. Osjetljivost na ovakva pitanja valja razumjeti - za ljude moje generacije, kad se kaže “vanredno stanje”, jedna od prvih asocijacija je general Jaruzelski, i, uopšte, kontekst koji takvu odluku čini eksplicitno političkom...

Posjeta “Anonimusa” platou ispred javnog servisa jedan je od najboljih događaja protekle nedjelje. Valja pozdraviti kada duh kreativnosti i igre stupi na ovdašnju scenu. I kada zrači ovako moćno... Jer, očito je da crnogorska politička realnost temeljno ubije baš takav duh.

U posljednjem TV razgovoru premijer Lukšić je pokazao da od neugodnih pitanja očas emigrira u gestikulaciju koja naporno liči na onu njegovog prethodnika. E, Mikele, Mikele...

Knjiga poezije premijera Lukšića bila je, svojevremeno najčitanija knjiga u Podgorici. Cijelih mjesec dana. Izgleda da je tačno toliko vremena – mjesec dana – savršeno dovoljno da se pročita – Lukšić. I da vam ništa ne ostane – nejasno.