IZ LONDONA, s ljubavlju

Neka cvjeta hiljadu crkava

Prije nego se odlučih za život u manastiru (‘U ovoj kući stvarno nema privatnosti!’), tešku vjeru, srećom, zamijeniše poezija i sebičnost tinejdžerskih godina; a umjesto portreta bljedolike djevojke, na zidu osvanu Džim Morison, doduše djelimično razapet
0 komentar(a)
Ažurirano: 13.02.2012. 10:42h

Meri, jedna od majki iz škole, poziva me da u nedjelju dođem u njenu crkvu, na jutarnji servis.

Šta sam sada zgriješila?

Samo sam na njeno ‘Kako si?’ odgovorila da se u posljednje vrijeme budim u 4 ujutru i uz kafu pratim emisije poput ‘Mijenjam ženu’, ili ‘Supernanny’ koje u gluvo doba, primijetila sam, imaju drugačiji, mračniji, ton, nego kada se gledaju predveče.

A ona me na to pozva u crkvu.

Umjesto direktnog odbijanja, počinjem da zamuckujem.

Kako ljubazno reći ‘ne’, i pri tom izbjeći navođenje razloga?

Pravi je razlog strah od bespotrebnog, dugotrajnog, dosađivanja - za razliku od praćenja haosa u životima nepoznatih američkih porodica u 4 ujutru.

Majka-Meri počinje da me mami. (Ili: When I find myself in times of trouble, Mother Mary comes to me...)

‘Govoriće Čarli Mekesi,’ kaže.

Klimam glavom, ubrzano trepćem, ali, svejedno, ne uspijevam je isfolirati da znam ko je taj Čarli.

‘Škotski umjetnik,’ nastavlja majka-Meri. ‘Izlagao je svuda po svijetu. Prijatelj Bono Voksa i Nelsona Mandele.’

Ah, jedan iz Bonove grupe modernih svetaca. O Bonu i prijateljima nemam formiran konačni sud, mada već dugo putuju sa mnom u istom metaforičkom vozu. U istom su vozu, recimo, i Madona i Mira Furlan i Željko Bebek; Arsen & Gabi; Miško i Mira Dmitrović... i još mnogi sa kojima svašta prođoh: moga, njihovoga, zajedničkoga. Od svih političara, samo se jedan već duže vrijeme mota po vozu, mada se najčešće krije u WC-u. Karta mu je davno istekla.

‘Čarli Mekesi,’ nastavlja majka-Meri, ‘uvijek ima interesantna, duhovita predavanja. Priča anegdote o tome kako je, kao nekadašnji cinik i ateista, osjetio prisustvo Svetog duha.’

Kao mala, i ja sam vjerovala. Ne znam odakle je poticala ta vjera. Od mojih, u porodici, niko nije otvoreno vjerovao, niti se bog pominjao u kući, osim u kontektsu ‘nek’ ide sve u božju mater’, i slično. Ja sam zbog takvih riječi molila boga da oprosti mojim ukućanima. Molila sam sama u mraku svoje sobe, ispod reprodukcije De la Turovog portreta neke blijede mlade žene u modroj haljini, koja je za mene predstavljala trag božanstva na zemlji, najviše zbog toga što je bijelo lice djevojke sijalo kroz mrak sobe, i bilo, kao, vlažno od suza, mučeničkih. Moja je vjera od početka podrazumijevala patnju, osjećaj krivice i traženje oprosta. U jednom sam trenutku čak i krstila samu sebe, uz šerpu vode, krojačke makaze, grčke mitove umjesto Biblije, i roditelje koji su virili kroz staklo vrata od balkona da provjere ‘zašto se ova mala zaključava i ne pali svjetlo’. Prije nego se odlučih za život u manastiru (‘U ovoj kući stvarno nema privatnosti!’), tešku vjeru, srećom, zamijeniše poezija i sebičnost tinejdžerskih godina; a umjesto portreta blijedolike djevojke, na zidu osvanu Džim Morison, doduše djelimično razapet.

Poslije sam se - uvijek cinično, uvijek cinično - vraćala hrišćanstvu, uglavnom pravoslavlju, i to kroz Ostrog, kao i većina Crnogoraca, sve dok se jednom prilikom ne stropoštah niz strme stepenice manastira – Eto ti tvoja sumnja u sveca, slava mu i milost! - od čega još uvijek imam ožiljak na gležnju. Tako shvatih da je kod nas vjera zapravo sujevjerje, da je ‘Novi zavjet’ tek druga ruka romana kome je trebalo još poraditi na arhitektonici, i da, ako su već sujevjerje i fikcija u pitanju, na svijetu postoje njihove mnogo zabavnije varijante. Religija za mene nije bila izjednačena sa ljubavlju; samo sa osjećanjem postojanja vrhunskog, prestrogog sudije. Pa onda još i sa ratovima, gdje je vrhunski, prestrogi sudija pokazivao narcisoidnu naivnost, stavljajući se na stranu zločinaca koji mu se lažno klanjahu.

Ali, OK. U stvari, što ne bih, nakon mnogo godina pauze u vjeri, obišla i jednu anglikansku crkvu? Što ne bih ja, koja sam progutala tolike govorancije na razne teme, odslušala jednog duhovitog umjetnika dok priča o svojoj avanturi sa Svetim duhom?

U nedjelju ujutru, decentno skockana, stigoh sa kćerkom na svoj prvi jutarnji... servis? Crkva se zove crkva Svetog trojstva, nalazi se na Brompton roudu, u srcu Londona; velika crkva, dobro ugrijana, sa prekrasnim vitražom na ovalnim prozorima; ima posebnu zgradu za obuku djece i jedno deset hiljada kvadrata parka. Uh, koliko li ovdje traže za članarinu? Nema veze, danas sam dobronamjerni gost, neće me odmah oporezovati.

Nasmijani mladi ljudi zalijepiše mojoj kćerki ime na džemper, i ona veselo ode sa njima u dječju zgradu. Ja ugledah majku-Meri kako mi maše. Sačuvala je jedno od neizlizanih, plišanih sjedišta pored nje, za mene. Meri je, kao i svi drugi, osim mene, bila u farmericama. Ja sam, naravno, gledala previše filmova sa scenama nedjeljnih misa; i vjerovala sam filmovima, pa sam obukla pristojnu dnevnu haljinu. Dobro je da sam šeširić izbjegla.

‘Hajde da ugrabimo doručak dok ne počne bend,’ kaže Meri.

Za doručak, švedski sto: kroasani, voće, sutlijaš!, šunke, sirevi, paradajz. Kafa, čaj, mlijeko, topla čokolada.

Na binu se penju lijepi mladi ljudi. Svirka počinje. Električne gitare, klavijature, bubnjevi. Yes! Pjevaju uglavnom Isusu i Svetom duhu; moderne, gotovo ljubavne riječi pjesama lako je pratiti sa velikog ekrana iza njihovih leđa. Zvuče kao najbolje od Nirvane. Nirvana-in-love. Pokrećem se u ritmu hrišćanskog roka. (Je li svake nedjelje ovako? Jeste, i to pet puta dnevno.)

Dok sa bine bend svira rok-verziju ‘Amazing grace’, kroz vitraž granu sunce, a meni na oči nagrnuše suze duboke radosti. Ljudi oko mene plešu, jedu, pjevaju.

Mene povremeno napadne ono uporno zrnce sumnje. ‘Ko sve ovo plaća?’

Govor Čarlija Mekesija bio je zaista duhovit: od toga kako je bio rođen sa genetskom predispozicijom za cinizam, preko povezivanja vjerovanja u postojanje Deda Mraza i vjere u boga, do objašnjenja inspiracije za slike i skulpture na temu ‘Bludnog sina’. (Ko hoće, može ga odslušati na internetu; unesite ‘Charlie Macesy, not jumping through hoops.’)

Hoću da kažem: idealan način da se započne nedjelja u gradurini gdje vam ne živi rodbina. Dijete zbrinuto, doručak uz rok-balade, kafa i čaj sa duhovitim govornicima i gomilom radosnih ljudi koji se međusobno pomažu: ‘stado’ ove crkve sastoji se i od beskućnika i od veoma bogatih vjernika, koji, naravno, svojim donacijama održavaju crkvu. A glavna mudrost koju treba savladati je da nas Isus beskrajno voli, baš takve kavi smo.

Nedjeljom, ova crkva ima i popodnevni termin za tinejdžere (takođe druženje uz svirku i gostujuće predavače). U kući već imam prvu osobu na koju ću probati da ‘utičem’: moj trinaestogodišnjak, na koga je vrlo teško ‘uticati’, i koji misli da ga niko ne razumije i bespogovorno ne voli.

U gradurini, crkva je zajednica. Ono moje ‘selo’ za kojim čeznem, gdje te ljudi dočekuju s osmijehom, pa makar se nakon osmijeha i posvađali; džabe svađa, kad ste opet u istom vozu. Znam da je to nostalgični pogled ‘sa otoka’ na moje ‘selo’, moja Utopija, ali ne vidim ništa loše u pokušaju to da reprodukujem, barem ponekad, nedjeljom. Neka mi traže donaciju. Svaka se Utopija mora platiti. Vidi: Tomas Mor.

Nakon ovog romantičnog uranjanja u religiju, nakon posjete jednom njihovom ‘Alfa’ času, shvatila sam da je ljudima zaista potrebno učenje koje ih uvjerava da će sa Isusovom ljubavlju u srcu (‘prepoznavanje Svetog duha’) lakše proći kroz sve životne teškoće, jer nikada, zapravo, nisu sami. Uz njih je uvijek taj zgodni božji sin koji ih beskrajno voli baš takve kakvi su.

Ono što mi nedostaje u tom učenju je ‘genetski cinizam Čarlija Mekesija’, ili bilo koga. Svi u ‘Alfa’ grupi, dok su u grupi, srećni su i spokojni; ispunjeni ljubavlju. S tim su spokojnim smiješkom tolerisali i moje insistiranje na pitanju ‘Ali zašto toliko patnje u svijetu?’

‘Isus je ljudima uvijek dao da biraju,’ rekli su mi. ‘Mogu se povoditi za lošim ili dobrim primjerima.’

Pretpostavljam da je ono što sam htjela priupitati bilo: ‘Zašto onda loši momci ne skončaju brže od dobrih?’, ali nisam mogla bijes iskaljivati na skupini osoba ispunjenih tolikom ljubavlju, blaženstvom . . . što i meni prija ove zime.

Uostalom, pobjesniti uvijek mogu u mojoj grupi petkom, sa piscima-ateistima koji me zaista vole, baš onakvu kakva sam.

Preporučujemo za Vas