iz londona, s ljubavlju

Ponedjeljak, plavi ili rozi?

Treći ponedjeljak u januaru, kažu, najtužniji je dan u godini. Zovu ga Blue Monday. Za ovaj sam podatak saznala tek u Londonu. Tužni ponedjeljak rezultat je računice još jedne osobe povezane s Velsom: doktora Klifa Arnala, profesora psihologije s univerziteta u Kardifu
0 komentar(a)
Ažurirano: 21.01.2012. 13:23h

‘New York is cold but I like where I’m living’, kaže L. Koen.

I London je hladan – uzvraćam mu – a i sviđa mi se gdje živim.

Isključujem radio. Kroz stakla zatvorenih prozora mogu vidjeti tišinu. Napolju, pokretna traka vozila svih vrsta pravi bijelu buku velegrada. U stanu, dobra izolacija zatvorenih prozora tu je buku ugušila; ostala je samo slika. Eno, svi su usporili, pomjerili se u stranu da propuste ambulantna kola sa kojih rotiraju plava svjetla, ali moje su uši pošteđene snažnog jauka sirene. Tako se vidi tišina. Pokretna slika dobro poznate buke, bez zvuka.

Omamilo me je to. Lako se desi da, pogleda uperenog u nijemu, pretrpanu cestu uz rijeku, u ničemu, izgubim još jedno jutro. A možda mi je baš potrebno još jedno jutro meditacije? Kladim se da danas ima i mnogo onih koji isto ovo rade kroz prozore kancelarija. Prazne im se fioke svijesti, kao i meni, a čak nam je i vidik sličan: široka, mutna voda, drvored, točkovi.

Natjeram sebe da se bar vratim čitanju odlomka iz Aninog romana koji obrađujemo (komentarišemo) u grupi ove nedjelje. Fokusiranje na tuđi intelektualni napor uvijek je na mene ljekovito djelovalo.

Ana u svom pisanju pominje drugu vrstu tišine: tišinu teških predmeta – kamiona, dizalica, bagera – ostavljenih na gradilištu do jutra, obavijenih crnilom noći. Taj njen roman, koji će u ovoj godini, sigurna sam, naći izdavača, prati sudbine Londonaca odmah nakon Prvog svjetskog rata.

1920. Izgubljena generacija. Muškarci koji su imali sreću (?) da se vrate kući životare u stanju šoka. Svako je na neki način iskusio blizinu straha od smrti, smrada smrti, banalnosti smrti. Zemljom vlada korota. Nema buke. Svi ćute dok nose svoju bol okolo. Anin ton, ritam proze koji odaje njene velške korijene, odlično boji njenu temu.

Sve je usporeno. Previše tuge u zraku; teško se diše.

Treći ponedjeljak u januaru, kažu, najtužniji je dan u godini. Zovu ga Blue Monday. Za ovaj sam podatak saznala tek u Londonu. Tužni ponedjeljak rezultat je računice još jedne osobe povezane sa Velsom: doktora Klifa Arnala, profesora psihologije sa univerziteta u Kardifu. Do ovakvog je zaključka došao pomoću formule koja sadrži činioce poput troškova i količine šećera u koje smo se uvalili tokom dugih praznika, a sa kojima se moramo boriti u novoj godini, u kojoj smo već dužni pare na sve strane, a i motivacija, nepotpomognuta plavim nebesima, brzo nam se troši, takođe usljed skokova i padova šećera u krvi.

Doktor Klif Arnal, doduše, više kao, drži neki kurs samopomoći u sklopu kardifskog univerziteta. Ponekad radi i kao komičar po klubovima. Možda je njegova teorija svoj život počela kao nevina šala u nekom od klubova? I onda narasla do tam-tam metodom prenošene naučne činjenice? I sam je doktor Arnal priznao da je jednačina Tužnog ponedjeljka besmislena. Ali teorija je ostala i sada se svake godine u januaru, nacija bavi Tužnim ponedjeljkom, kada je dopušteno biti frik, buljiti u tišinu i ne plaćati dugove da se, u protivnom, ne bi ko hitnuo kroz prozore sa dobrom zvučnom izolacijom; ili bez nje. Nebitno je sve to kada dođe Blue Monday. Svi imamo mali crni potencijal u sebi. Potpomognut formulom sa dobro nam poznatim činiocima, mali crni potencijal može mutirati u glavnog zlikovca Gotham Cityja.

Teorija dr Arnala, kao i većina pojava na ovom (tužnom?) svijetu, nekome je maćeha, a nekome, opet, majka. Ovi kojima je majka u suštini su tipovi sa normalnim balansom crnog i ružičastog potencijala u sebi. Tužni ponedjeljak, uopšte čitav mjesec januar, ili čitava zima poslije Božića, dobro im dođe, kao životinjama zimski san. Prišute se, osame, odmaraju, u tišini polirajući stakla ružičastih naočara. Trećeg ponedjeljka u januaru, mogu čak i dotaći dno života, pa se nekom poluznancu isplakati na ramenu; ili, naravno, iskaljivati bijes na, poželjno bi bilo, teško lomljivim stvarima. To nije depresija. Depresija je kada plačeš čim ujutru otvoriš oči, a napolju maj ili jun. Pa tako stalno. Nebitan je dan i godišnje doba.

Kada malo zagrebem po sjećanju, shvatam da su i u mom ranijem životu ponedjeljci nekako uvijek bili na lošem glasu, još od kada mi je baka, umjesto nježne uspavanke, pjevala pjesmicu iz njenih đačkih dana. Da, da… Ne baš tako uspavljujući stihovi kapali su sa bakinih milih bjelopavlićkih usana:

‘Ponedjeljak dan se zvaše

na nesreću babe naše,

uze Dnevnik, druge stvari,

da ocjene đačke kvari…’

i tako dalje, i tome slično (kako je baš baka Draginja znala reći); ne sjećam se stihova koji bi uslijedili, ali sjećam se radnje: zlobna se ‘baba’, a.k.a. nastavnica kojoj je pjesma posvećena, tako spremna za kvarenje ocjena, srušila mrtva za katedrom. A đaci su, umjesto čitulje, smislili pjesmicu.

Urezalo mi se to ‘ponedjeljak dan se zvaše’. Še-še-še; taj zlokobni eho.

Pa onda, taman kada se oporavih od uspavanke, u još do-kraja-neformirane nam ličnosti, sa ovog čudnog Ostrva, uplovi Bob Geldof sa svojim prvim i, koliko mi se čini, najvećim (a možda i jedinim) hitom, ‘I don’t like Mondays’. Svi smo odmah čuli da je pjesmu napisao inspirisan stvarnim događajem. Srednjoškolka iz San Dijega, Kalifornija, jednog je ponedjeljka rafalnom paljbom u svojoj školi ubila direktora, još jednu odraslu osobu, a ranila devet učenika. Kada su je novinari pitali ‘zašto?’ odgovorila je da ne voli ponedjeljke. Bio je to, sada me google podsjeti, 29. januar 1979.

Ako se ova stvar sa ponedjeljkom proširi, petak, 13. moći će da, kao institucija nesreće, stavi katanac na vrata. Proizvodnju tuge, tragedije i baksuzluka preuzeće Blue Monday factory.

U svakom slučaju, čak i ako samo, teksta jednog radi, pratimo ponedjeljke ili januare, ili oboje, kroz istoriju, doći ćemo uvijek do jednog te istog, starog, istinitog zaključka da ‘nikad nije bilo da nešto nije bilo’, odnosno da je planeta uvijek bila na samrti, uvijek su se negdje sukobi mišljenja rješavali ratovima, djeca su uvijek bila nezaštićena, pod uticajem opakih faktora, hrana uvijek otrovna, a i harala je epidemija uvijek neke nove i nepoznate bolesti. Uvijek je na snazi bio taj isti ‘najjači će preživjeti’ zakon, a da bi se bio jak, najjači, treba ponekad upoznati kako je to biti slab. Najslabiji.

Slučajno mi se poklopilo meditiranje iza prozora (neko da me vidi, rekao bi: tuga: i možda bi bio u pravu), osama, tišina, čitanje odlomaka iz ‘romana u koroti’, sa ponedjeljkom. Taj dan obično nije maćeha nama, majkama po stranim gradurinama. Toga je dana, kada sve ide po planu, neko drugi, njeno veličanstvo Škola, na primjer, zakonom obavezna da se brine o dječici.

Have a nice weekend.

Preporučujemo za Vas