Može li jedan čitav narod da poludi? Ponekad to zaista tako izgleda.
Prizor stotina hiljada Sjevernorejaca koji jecaju za Kim Džon Ilom ukazuje na nešto vrlo uznemirujuće. Ali šta? Upražnjavanje masovne zablude? Ritual kolektivnog mazohizma?
Kim je bio brutalni diktator, koji je pio najbolje francuske konjake (na koje je navodno trošio 500 hiljada dolara godišnje), jeo svježi suši avionom dopremljen iz Tokija, i imao najbolje kuvare koje novac može kupiti, dok su milioni njegovih podanika umirali od gladi. Ipak, mase njegovih uplašenih, ugnjetenih zemljaka su glasno žalile zbog njegove smrti kao da su izgubile voljenog oca.
Ljudi koji javno žale u Pjongjangu pripadaju najprivilegovanijem sloju, a dramatično ridanje je tradicionalni korejski način izražavanja bola. Ipak, ponašanje koje se moglo videti u Sjevernoj Koreji je djelovalo nenormalno. Postoji li vjerodostojno objašnjenje?
Prije svega, Sjeverokorejci nisu jedinstven primjer. Malo koja država je pretrpjela veću svirepost Josifa Staljina od Poljske, ali su ga mnogi Poljaci javno oplakivali kada je umro. Moguće je, naravno, da je to bilo pod prisilom - užasni oblik prinudnog samoponižavanja. Narod ne samo da je morao da trpi mučenje nego i da bude zahvalan svom mučitelju i da žali zbog njegove smrti.
Jasno je da Sjeverokorejci koji odbijaju da pokažu duboku tugu tokom nacionalne žalosti rizikuju ozbiljne nevolje – izbacivanje djece iz škole, blokadu karijere, možda i slanje u logor na prinudni rad. Vjerovanje u propagandu u jednoj totalitarnoj državi može biti oblik samospasavanja. Što čovjek više sumnja, što ne može javno izraziti, to mu život postaje tegobniji.
Interesantno je pitanje da li jedno inteligentno ljudsko biće može natjerati sebe da vjeruje u nešto potpuno suludo. Može li se ljudski skepticizam potisnuti? U svakom slučaju, nema sumnje da ga je moguće ućutkati.
Međutim, prinuda, iako je sigurno jedan od faktora u scenama iz Pjongjanga, možda nije jedino objašnjenje. Masovna histerija može imati mnoge oblike. Prelako je pretpostaviti da je tako ponižavajuće ponašanje uvijek lažno, oblik dramatizovanja.
Uzmimo, na primjer, manje uznemirujući izliv javne histerije: emocije koju su mogi ljudi u Britaniji pokazali nakon smrti princeze Dajane. Muškarci i žene, koji su je poznavali samo iz štampe ili sa televizije, tvrdili su da ih je Dajanina smrt pogodila jače nego odlazak sopstvenih roditelja. Vjerovatno su govorili istinu. Možda zvuči groteskno, ali je to osjećanje po svemu sudeći bilo iskreno.
Često potiskujemo stvarni bol, poput onog izazvanog gubitkom člana porodice. Obamrlost, prije nego histerija, je uobičajena reakcija. Međutim, naša osjećanja moraju naći neki ventil, a mogu izbiti na površinu kada umre neka poznata ličnost.
Sve potiskivane emocije od ličnog gubitka isplivaju prilikom javne žalosti. Ljudi koji su javno oplakivali princezu Dajanu zapravo su žalili svoje voljene. Osjećanje je prenesno, zapravo na pogrešno mjesto. Žaljenje ove vrste je oblik sentimentalnosti, ali bez obzira na to može biti od srca.
Ponekad nas smrt javne ličnosti natjera da tugujemo zbog toga što nam život prolazi. Nije bitno da li je osoba koja je umrla voljena princeza, popularni pjevač ili diktator okrvavljenih ruku. Uz njih smo odrasli; oni su dio nas. Kada umru, sa njima ode i dio nas.
Masovna histerija je uveliko zarazna. Bio sam u Sjevernoj Koreji kada je umro Kim Il Sung (Veliki vođa), otac Kim Džong Ila. Naš obavezni turistički program je predviđao da odamo poštu pred njegovim spomenikom – njegovom ogromnom statuom – u centru Pjongjanga. Stajali smo na mermernim stopalima Velikog vođe, okkruženi cvijećem i vijencima, dok je preko ogromnih zvučnika puštan zvuk ženskog jecanja.
Posmatrao sam redove i redove đaka u uniformama koje su nastavnici vodili do spomenika. U početku su mirno gledali, bezizražajnog lica ljudi navikunith da čekaju da im vlasti kažu kako da se ponašaju. Potom su nastavnici počeli da ispuštaju prigodne zvuke javne žalosti. Tihi jauci su prerasli u glasno jecanje, potom u krike “Oče, oče, zašto si nas napustio?” Malo po malo, djeca su slijedila primjer svojih nastavnika, gušeći se od plača.
Je li to bio istinski izraz tuge? Ko to može znati? Suze su djelovale prilično realno. Nastavnici i učenici su vjerovatno nešto osjećali, možda čak i veliku tugu. Neki su možda bili dovoljno indoktrinirani da su osjećali da je Veliki vođa stvarno bio dobroćudna očinska figura kojoj duguju sve.
Ostali su nesumnjivo premjestili svoje emocije, koje su mogle proisteći iz nekih ličnih ili javnih žalosti. Na kraju krajeva, siromašni Sjeverokorejci imaju puno razloga za tugu. Život u totalitarnoj diktaturi je svakodnevna bijeda. I stoga plaču za ljudima koji su za to uveliko odgovorni.
Bonus video:
