Iz Londona, s ljubavlju

Zima, kafa, zid

Englezi se takođe vraćaju svojim tradicijama. Kao da bi rado utvrdili staro gradivo, prije nego se odluče za dalji smjer obrazovanja. Pun im je kufer multikulturalizma. I samo-promocije. Opet su naglašene šale na svoj račun, stisnuta gornja usna, kvazinespretnost a la Hju Grant, pomjereni engleski stil, GEE (Great English Eccentric)
0 komentar(a)
Ažurirano: 08.01.2012. 09:43h

Zimska varijanta mog londonskog lica u izlozima je svih radnji na Kings Roudu. Gleda me sa prozora autobusa. Svitka u podzemnoj, poput žarulje na umoru. Prosuta svuda po gradurini, progoni me.

Ne, nije košmar, niti san o slavi. Moje me zimsko lice pronalazi, šokira, tjera na zaključak da iz spavaće sobe treba izbaciti obični, ljudski krevet - baš izbaciti, bijesno ga zafrljačiti preko balkona, more marš! - i umjesto njega u sobu dovući solarijum. Tu spravu ionako zovu sun-bed. Uveče se treba uvući u sun-bed, kao u kovčeg za spavanje iz, recimo, Blejkove sedmorke, ili neke slične serije gdje su domišljati humanoidi iz budućnosti išli na kratki počinak obogaćen vitaminom D3, jer odakle bi ga inače crpili, taj blagorodni vitamin, onako izgubljeni u vasioni, u životu bez sunčanja?

Podesiti, znači, vještačko sunce na dvadesetak minuta, da me ugrije, obnovi mi ten, uspava me toplotom. U sun-bedu, umjesto intergalaktičke pidžame-skafandera, na meni - samo vikleri i par kapi parfema. U glavi, slogan: svježom farbom do uvijek svježeg braka. To bi bila prava kućna žena, koja drži do sebe! A ne ja: umjetnica blijedog lica sa glavom u oblacima i računom u banci na kojem se zgrčila šačica eura zarađenih od tri godine pisanog romana.

Školski je raspust bio predugačak. Oči sam izmorila buljenjem u ekran kompjutera. Samo da malo virnem šta mi ‘prijatelji’ rade, lagala sam sebe, pa ću preći na ‘roman broj 2’. Ali kako preći na roman broj 2 kada mi iza leđa vrišti Pink, kćerkina zabavljačica-bejbisiterka u doba raspusta?

‘Prijatelji’ uvijek nešto rade. Najviše radi moja prijateljica-majka. Pokačila je slike iz praistorije na fejsbuk, da ih mogu vidjeti i prijatelji od njenih prijatelja, što doseže cifru koja bi mogla stvoriti opak pokret otpora, kada bi nekog otpora tu bilo. Ali ovdje otpora nema; ima samo sjećanja, koja, nadražena starim fotografijama, iskaču iz, dugo neotvaranih kutija u glavi.

Je li moguće da sam, ne baš ni tako davno, prije nepune dvije decenije, ponosno nosila farmerice zakopčane tako visoko da su se, da su bile tek koji centimetar više, mogle komotno nositi umjesto skijaškog odijela? Iznad njih, visoko iznad njih, na meni se zateže kožna jakna, toliko uska i kratka da se taj komad garderobe danas zove – bolero. I tako skockana, išla sam na Cetinje da se krstim kod Antonija, odnosno prkosim ratobornom Amfilohiju. Neko je nas, grupicu ljudi koja se krsti iz protesta (neobična vrsta pobune), uslikao na svježe betoniranoj terasi jedne cetinjske kuće koja je služila kao krstilište. Ja sam čak i trepnula. Ali, ništa zato; prijateljica-majka okačila je na fejsbuk i taj treptaj u kožnom boleru i farmericama-skafanderu. Za sve prijatelje njenih prijatelja.

Ima i mnogo starijih slika. Na primjer, iz faze surovog minivala. Faza je dugo trajala, sve dok Stanka iz frizerske Zadruge nije rekla da ‘što je mnogo, previše je, i, brate, premnogo’, misleći na kiselinu za minival, pa mi je počela motati sitne viklere za ‘hladnu iz Zadruge’, koja se mogla zvati ‘smrznuta’, jer je držala i po dvije nedjelje. Čitavog života čeznula sam za divljom kosom, kao odrazom divljine u srcu. Oni Danci kod kojih sam radila prije te nepune dvije decenije, bili su iskreno iznenađeni kako to da nemam ni vozačku, a izgledam kao cura koja poslije posla bijesnim motorom juri prema moru, čisto onako, jer je divlja i slobodna u srcu. Najviše zbog ‘hladne iz Zadruge’.

Zatim: ležim na podu iznajmljenog stana u Santa Moniki gdje sam rodila sina. Ležim na podu, jer sam osmi mjesec trudnoće, imam stotinu kilograma i koji gram preko, i pod je jedini ležaj koji se ispod mene neće skrhati u paramparčad. I to je stavila na zid, majka, za prijatelje prijatelja.

I tako dalje.

Ali, nema veze. Neka je stavila. Barem sam na većini slika osunčana Crnogorskim ubojitim suncem u podne, ili beogradskim kancerogenim solarijumima sa polucrknutim lampicama i zvukovima iz (opet) Blejkove sedmorke.

Stalno uništavamo tragove naših nelijepih faza, ne fotografišemo se više u trenucima kada nas uljepšava samo puno srce, jer šminka je odavno pojedena; ne daj bože da ko vidi neobrađene slike iz naivnog perioda prije ere samo-promocije, koja nas zapuhnu iz Amerika i koja, kod Istočnoevropljana, naiđe na pogodnije tle nego što se iko nadao.

A sada, ti Ameri kao da nam nekako otploviše. Zauzeti su svojim problemima. Daleko su mi, nikada dalje; nisam im vična, trenutno, ne petljaju se mnogo u Evropu, rekla bih. Kao da su se, prvi put u toku moga vijeka, poskromnili. Je li nam bolje zbog toga? Nama, Balkancima i Evropljanima? Hoćemo li slijediti taj trend?

Englezi se takođe vraćaju svojim tradicijama. Kao da bi rado utvrdili staro gradivo, prije nego se odluče za dalji smjer obrazovanja. Pun im je kufer multikulturalizma. I samo-promocije. Opet su naglašene šale na svoj račun, stisnuta gornja usna, kvazinespretnost a la Hju Grant, pomjereni engleski stil, GEE (Great English Eccentric).

Kod Slavena se, pak, samoljublje dobro nahvatalo.

Filip Makatrevic, rođen i podignut u Londonu, ali od roditelja pristiglih iz Poljske, često posjećuje rodbinu u Varšavi. Upoznao je, naravno, mnogo ljudi, mladih žena, prvenstveno, jer za ta je poznanstva i bio najviše zainteresovan. Kada su se, nakon njegovog povratka u London, Filip i mlade Poljakinje potražili po Fejsbuku, Filip nijednu od njih nije mogao da prepozna, jer su sve, kako je rekao ‘na profil stavile fotografije napravljene kod profesionalnog fotografa, nakon što su bile na tretmanu kod profesionalnog šminkera’.

‘One prezentaciju na Fejsbuku zaista ozbiljno shvataju,’ rekao je, smatrajući to pomalo kičastim, poput pravog Londonca, koji kao da nema ni trunku slavenske krvi u venama.

Meni bliske generacije podizane su sa tim ‘neuzdizanjem’ - u Londonu, opet mi prepoznatljivim - pa ko vidi pravo lice i kvalitet – naš je, a ko ne vidi: ma, opet možemo negdje na kafu, ništa strašno. Sebe svuda nosiš, i na sebi, stoga, treba raditi, ali trošiti energiju na riječi samopohvale – neprijatno mi se kretati kroz takvu šumu ogoljenih, oštrih grana što bodu u oči, ako ne gledaš kuda ideš.

A nije da nisam uhvaćena u klopku; kada su me ljudi pitali oko romana, hvalila sam se, baš kao i drugi, da ‘ne, nisam očekivala takav uspjeh, ma sve je to tako šokantno, tolike kontroverze, rasprodato sve, ludilo!’. U stvari sam čeznula da mogu reći sljedeće: ‘Ljudi moji, dok se piše, osjećaj je ili predobar ili dno dna. Nekako se dogega do kraja prve ruke. Onda nastupa pad. Zovu se prijatelji, cmizdri im se da ništa ne valjam, da sam društveni parazit. Oni mi kažu da sam kraljica, da im pošaljem to što sam napisala. Pošaljem im, a oni se onda ne jave mjesecima. Ubijam ih u sebi. Čekam rođendan da im čestitam. ‘Srećan rođendan, i, by the way, pročita li one he-he-he pisanije što ti poslah? ‘A kako nijesam?!’ povikaće prijatelji. ‘Zar nisi dobila moj mejl? Ono je fenomenalno! Kraljice!’ Mrzim ih i volim u isto vrijeme. Mrzim i volim svoje pisanije u isto vrijeme. Ali to je strast, a strast je život.’

A život ponekad visi, okačen na fejsbuk zid. I srce je ponekad okačeno na rukav od kaputa (ili male kožne jakne-bolera), da ga šutne ko god hoće. Meni je tako lakše: barem znaš da onaj ko ti šutne srce, treba da ostane iza tebe, u svom samo-promotivnom paklu.

Preporučujemo za Vas