Ovih dana navršava se godina dana otkad je g. Igor Lukšić na čelu Vlade i mišljenje koje preovladava, a koje nije partitokratsko, „korektno“ i kolegijalno, jeste da je učinak mladog premijera razočaravajući i da ni jednim suštinskim potezom nije postulirao sopstveni identitet. A kao što se zna, „identitet se najlakše gradi u kontrastavu“, dok je ličnost kost u grlu svakom totalitetu.
Ne treba zanemariti promjenu stila u ophođenju u odnosu na logoreje militantnog diskursa svog prethodnika i to nije beznačajna stvar. Forma je uvijek važna (Zapad se šarmom forme vječito suprostavljao suštinskom apsolutu Istoka), ali čista akcija i „kopernikanski obrt“ je ono što nam je nasušno potrebno u ovim „pristupnim“ vremenima i tu je Lukšić podbacio.
Zbog toga je „potpisivanje“ odloženo u neizvjesnost, bez obzira što se u prorežimskim krugovima ta činjenica samoobmanjujuće tumači kao veliki uspjeh.
Dragocjeno vrijeme potrošeno je u zaludnoj igri pokušaja mirenja nepomirljivog, traženju kompromisa između kriminala i evropskih vrijednosti. Kako zadovoljiti i dona i komesara EU?
Međutim, briselska birokratija, za razliku od crnogorskog potcijenjenog i preplašenog građanina, ne pristaje na jeftina fingiranja i trikove. Ipak, nije to opskurna domaća scena gdje je moguće šibicarsko-prevarantskom alhemijom, na primjer, pretvoriti jedan milion u jedanest...
Kada je postalo jasno da se neke stvari jednostavno moraju prelomiti, da neko mora biti žrtvovan, iznutra je aktiviran „atavistički otpor“ ugroženih i plasira se po premijera kompromitujuća afera „listing“.
Situacija se rapidno usložnjava i do juče lojalni direktor policije i šef ANB-a sklonjeni su „preko noći“ što je, po mom skromnom mišljenju, obilježilo premijersku godinu.
Ko konkretno stoji iza famoznog „listinga“ i s kojim ciljem je sve pokrenuto, još uvijek je nejasno.
Krenulo se utabanim stazama, optužbama na račun „mrznih“ i „ljubomornih“ susjeda, pa se odustalo. Tužilaštvo se uključilo, doduše prilično zbunjeno, pa stalo... Definitivno, nešto se krupno dešava i Lukšić je u problemima čije razmjere ni sam najjasnije ne može da sagleda.
Nijesu li možda u ratu, kao što se spekuliše, ministar Roćen (ekipa iz „Granda“) i potpredsjednik Vlade Duško Marković i da li je slabašni premijer samo kolateralna šteta? Zašto strane službe traže listinge razgovora crnogorskog „Legije“ ? Zbog čega ostavke vodećih policajaca...? Mnogo pitanja, malo odgovora.
Izvjesno je jedino da se afera prelama kroz bezbjednosne strukture, a to je, iskustvo nas uči, siguran pokazatelj da je pervertirani sistem u konfuziji, jer problemi u državnom aparatu najprije se projektuju u obavještajno-kriminalnoj sferi.
Atmosfera u rovitoj Srbiji, nekoliko mjeseci pred 12. mart 2003. godine, neodoljivo podsjeća na prilike koje upozoravajući kruže oko afere „listing“. Srbija je tada bila pred raskršćem i sve je bilo spremno za veliko čišćenje, a koincidentno je da su tadašnjeg srpskog premijera optuživali za intezivnu komunikaciju sa kriminalcima. Iako je obrazac gotovo identičan, nadajmo da epilog neće biti repriziran u Crnoj Gori.
U graničnim vremenima reformacije, otpor po pravilu uvijek dolazi iz stare i okoštale nomenklature koja će sve učiniti da zaštiti sebe i svoje interese. Zašto Lukšić ne napravi oštar rez u institucijama i kadrovima koje sam podupire u korist sopstvene štete, pitanje je za njega.
Dolazak Vuksanovića na poziciju direktora policije umjesto Veljovića, više nego jasno objašnjava ko još uvijek kadrira i „drma“ crnogorskom parapolitičkom scenom, i kome odgovara i čije interese treba da štiti takav izbor.
Ovaj obavještajni atak nagovještava neslućenu (zlo)upotrebu novih metoda u političkoj borbi i premijer Lukšić bi svakako morao da zna da je, indolentnim pristajanjem na ulogu marionete u „svojoj“ Vladi, dobrim dijelom doprinio tome.
Često se desi u životu, posebno u politici, da se kola slome na onom ko najmanje to zaslužuje (uzeti s velikom rezervom) i čini se da će mlađani predsjednik Vlade tek tada istinski shvatiti kakav mu je pakleni koloplet u amanet ostavio njegov politički otac.
Ako nije spreman da izgradi ličnost i u punom ličnosnom kapacitetu postavi stvari na pravo mjesto, može lako postati žrtveno jagnje političkog podzemlja, ako već nije!
Ali, zašto vjerovati bilo kome na časnu riječ, pa bio to i pristojni Lukšić, odnosno, šta ako je premijer stvarno bio u kontaktu sa Šarićem i šta ako je objelodanjivanje listinga bio samo velikodušan gest kojim nam neko dobronamjerno saopštava da se promjena na čelu Vlade suštinski nije desila prošle godine u ovo vrijeme? E onda je muka!
Bonus video:
