Kontra deklarativnom promovisanju morala i visokog integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, i mjesecima brižljivo građenom imidžu da je politički progonjeno žrtveno jagnje za račun evropskih integracija, crnogorska Kuma, pardon, Vesna Medenica, nasmijala se svima u lice i poslala poruku: korupcija se isplati.
Prošle godine sam mijenjala kolegu i iz Višeg suda izvještavala sa suđenja Kumi koja je žarila i palila crnogorskim pravosuđem. Vratila sam se u redakciju potresena realnošću koja me, kao mladu novinarku, zatekla u sudnici.
Ono što sam tamo vidjela ličilo je na truli sistem u malom: hijerarhija, refleksi, poniženje profesije i taj tihi, podrazumijevaći kult ličnosti koji je toliko duboko ušao u sistem da se više ne registruje kao sramota. Nego kao red stvari.
Tada sam Medenicu nazvala crnogorskom Kumom.
Zbog kulta ličnosti, koji je, tada sam shvatila, izgradila kod svojih kolega.
U tom trenutku predmet glavnog pretresa na suđenju grupi okupljenih oko Medenica bio je nezakonit uticaj koji je, prema optužnici, Kuma vršila na sudije.
Kad god u Crnoj Gori čujete sintagmu “nezakonit uticaj”, prevedite je na jezik stvarnosti - to je samo formalni naziv za ono što kumovi i kume smatraju svojim pravom, onim što im “pripada”.
Tog dana su se na suđenju Vesni Medenici kao svjedoci pojavile sudije i nije me iznenadilo to što su negirale navode.
Iznenadilo me to kako su se ponašali prije ulaska u sudnicu.
Sudije (svjedoci) su se prema Medenici odnosile kao prema instituciji. Kao prema višoj sili. Kao prema nekome ko i dalje ima pravo na njihovu lojalnost, čak i kad sjedi na optuženičkoj klupi.
“Kako si mi predsjednice, drži se, proći će i ovo...” nije briga za bivšu koleginicu, nego ozbiljno poštovanje kulta ličnosti.
Taj nivo uvažavanja, taj način obraćanja, taj ton, nisu bili kolegijalni, profesionalni ili neutralni.
Bili su podanički.
I ne, nije to bio strah u smislu “boje je se”.
To je unutrašnja disciplina.
Kad moć ne mora da se objašnjava, jer je svi već osjećaju u kostima.
Tada mi je postalo jasno da se Kumi može i suditi, ali da je ona godinama radila nešto daleko pametnije od bilo kakvog “nezakonitog uticaja”.
Gradila je logistiku.
Ljudi zamišljaju korupciju kao mito, kovertu, poziv, dogovor...
Ali, to je početni nivo. Korupcija za sirotinju.
Ozbiljna korupcija nije “daj mi”, ozbiljna korupcija je “navikni se da mi pripadaš”.
Nije da ti neko završi posao, već da se posao sam završava. Jer sistem zna šta treba da uradi kad se pojavi Kuma... Mislim “predsjednica”.
Kuma u završnoj riječi kaže: “Vesna, nikada neće progovoriti. Zna se od koga je Vesna i možda su mislili, ako predlože 20 godina zatvora, da ću progovoriti. To se neće desiti. Ići ću čistog obraza i uzdignutog čela”.
To je kodeks na kojem počiva ta logistika.
Kad to vidite, onda prestanete da se zanosite kaznama, jer kazna je kraj jedne funkcije, a ovakva logistika je kraj države.
Zato bijeg Miloša Medenice nije neočekivani epilog, već izgleda kao rezultat godinama pažljivo građene Kumine logistike.
Presuda jeste dokaz da sistem ponekad umije da bude hrabar, bar na papiru.
Bijeg je dokaz da papir sve trpi, a da sistem zna ko je stvarno bitan.
Ne možemo govoriti o “vladavini prava” dok, recimo, Miloš Medenica ima komfor da se skloni prije hapšenja.
Može se desiti da policija zakasni. Može se desiti da neko pobjegne. Ali ovdje nije poenta u tome što je pobjegao.
Već što je imao prostor da pobjegne. Taj prostor nije nastao juče.
To nije pitanje spretnosti jednog čovjeka već dubine mreže.
Taj prostor je građen godinama, upravo onim podaništvom koje sam gledala ispred sudnice, onim skrušenim “predsjednice” koje zvuči kao molitva.
Vesna Medenica je osuđena na deset godina zatvora, ali je njena škola položila ispit.
Njena stvarna moć nije u tome što je mogla da utiče na kolege, nego to što je mogla da stvori generacije njih koji strahuju da ona i dalje može. Da utiče.
Jer se korupcija ovdje ne isplati samo kroz novac, nego i kroz mogućnosti.
Novac je potrošna roba, mogućnosti su neograničene, a sad saznasmo i - nasljedne.
Mogućnost da budeš iznad procedure. Da imaš vrijeme. Da dobiješ informaciju. Da se skloniš prije nego što država shvati da je došla na red.
E, Milošev nestanak je najjednostavnija demonstracija te vrste privilegije.
Tad shvatite da se u Crnoj Gori ne dijele samo funkcije, nego i mogućnosti.
A jedna od najskupljih je da nestaneš kad zatreba.
“Nije brat baš nevešt, iako misle ljudi, i treba tako da misle”, napisa jednom Miloš, a nedavno i demonstrira tu filozofiju. Brata nema na adresi.
Ko misli da je riječ o “izuzetku”, neka se sjeti Svetozara Marovića.
Čovjek koji je priznao krivicu i koji je pravosnažno osuđen.
I opet, sud nije bio jači od mreže.
Ni priznanje krivice ni pravosnažna presuda nisu bili dovoljni da se slomi logistika.
Marović je otišao u Srbiju, navodno na liječenje, i tamo ostao godinama, a Crna Gora glumi državu kroz dopise, zahtjeve i saopštenja.
Nema tu misterije.
Presude služe javnosti, logistika služi moćnima.
Zbog svega toga, kazna Vesni Medenici nije jedino što ovu priču čini važnom.
Država može da osudi pojedinca, ali ne umije da presiječe mrežu.
Može da izrekne kaznu, ali ne umije da demontira logistiku.
Ima još nešto. U Crnoj Gori se zloupotreba položaja često tretira kao neka vrsta nestašluka. Funkcioner “pozajmi” brataniću službeni džip, ovaj se malo provoza, napravi incident, javnost se zgrozi, institucije obećaju reakciju. I ništa.
Ali to je, iskreno, korupcija za početnike. Amaterski. Bez vizije. Bez plana.
Ozbiljna korupcija ne uzima džip. Uzima instituciju.
Ozbiljna korupcija ne traži uslugu. Ona gradi uslove u kojima usluga nije molba, već prirodan i logičan slijed.
Po receptu Kume: uložite, gradite, stvarajte kult i nađite mu podanike.
Jer ovo je zemlja organizovanih.
A deset godina zatvora? To dođe kao porez na dobit. To je zakonska kazna.
Mogućnost bijega je lična nagrada.
Bonus video:
