SRDAČNO SA KOSOVA

Godišnji bilans

Na Kosovu je to naročito teško, jer kod nas se političari, vlast i opozicija, društvo i institucije, ne mogu složiti čak ni oko toga šta je urađeno, a šta nije
0 komentar(a)
Ažurirano: 29.12.2011. 11:23h

Kraj godine je, redovno vrijeme kada na ovaj ili onaj način okrećemo glavu unatrag, osvrćemo se da bi vidjeli šta smo uradili a šta nismo, svodeći račune i praveći bilans koji bi trebalo da nam pomogne da sljedeću godinu dočekamo sa nekakvom idejom šta treba drugačije uraditi da bi nam život bio bolji, poslovi uspješniji, glava mirnija.

Ali, nije uvijek tako lako nabrojati šta je bilo a šta nije, i šta je od toga što je bilo dobro, a šta loše.

Na Kosovu je to naročito teško, jer kod nas se političari, vlast i opozicija, društvo i institucije, ne mogu složiti čak ni oko toga šta je urađeno a šta nije.

Dok se premijer javno hvali da je ovo bila godina najvećih uspjeha, sa rekordnim ekonomskim rastom i podizanjem standarda, opozicija kaže suprotno, a obični ljudi, ta velika većina čijim se životima političari svakodnevno igraju, ne osjeća nigdje taj ekonomski rast, a podizanje standarda može eventualno vidjeti samo ako im je komšija igrom slučaja ministar u vladi, direktor nekog javnog (čitaj državnog) preduzeća, član obitelji nekog visokog zvaničnika jedne od partija na vlasti, ili pak narodni poslanik, koji živi kao bubreg u loju, čak i ako je iz redova opozicije.

Kao novogodišnji dar onima koji su prešli 65. godinu života, ministar finansija donosi vijest da su izglasavanjem budžeta za sljedeću godinu povećane penzije za čak 26 posto. Velika brojka, nema sumnje, ali šta to znači u realnosti za penzionere na Kosovu? Njih ima dve grupe – oni koji primaju 45 eura mjesečno i oni koji primaju 80 eura mjesečno. Povećanjem će jedni stići malo preko 50 eura mjesečno, a drugi će stići skoro do 100 eura mjesečno. Ako njih pitaš, ta suma nije dovoljna čak ni za pokrivanje troškova sahrane, a kamoli preživljavanje sa raznim bolestima koje donose godine i degradirajući nivo svakodnevnog života.

Ministar prosvjete nam se na kraju godine busa u prsa kako nam prosvjeta cvjeta, u godini kada su svi svjedoci svakojakih skandala, od falsifikovanih diploma do milionskih zloupotreba na javnom univerzitetu, u vrijeme kad na Kosovu velika većina đaka osnovnih škola nema novaca za sve knjige, a od preko 20 hiljada studenata koji godišnje diplomiraju, sretnim se mogu smatrati nekih 10 odsto koji uspiju da se zaposle kao konobari, noćni čuvari ili šoferi. Čak je i Evropska unija u Izvještaju o napretku spomenula da na Kosovu ima premalo ljudi sa univerzitetsklim diplomama ali previše ljudi sa takvim diplomama među nezaposlenima.

Naravno, tu ne računam nekih 2 odsto onih koji završavaju fakultete za godinu-dvije, i zaposle se po institucijama gdje im rade očevi i majke, stričevi, braća i sestre, ili drugovi iz školsih klupa ili partijskih skupova.

Ministar infrastrukture se sa razlogom može dičiti izgradnjom 38 kilometara moderne autrostrade od granice sa Albanijom do Suve Reke, i planovima da do kraja 2012. igradimo cio taj projekat, do Merdara i granice sa Srbijom, iako ni sam ne može reći koliko je koštao do sada i koliko će nas koštati taj kosovski superhighway. Odgovor na to pitanje nećete dobiti nigdje, jer ga niko i ne zna, ali ono što se zna jeste da 30 odsto budžeta Kosova ide za taj autoput, a planovi da se od 2012. krene sa izgradnjom još jednog takvog modernog autoputa Priština-Skoplje, i još jednog kružnog autoputa kojm će se povezati svi gradovi Kosova, donose nas pred još jednu dilemu na koju niko nema odgovor: kojim novcem će Kosovo, danas sigurno najsiromašnija država u Evropi, platiti te puteve?

Ministar unutrašnjih poslova se naročito hvali akcijom na sjeveru, kojom je - po njemu, premijeru i cijeloj Vladi – uspostavljena kontrola države na sjevernim granicama sa Srbijom. No, prema onome što smo vidjeli u posljednjih par mjeseci, rezultat je mnogo komplikovaniji – sjever je pod vlašću barikada, a u Briselu se gradualno tema statusa sjevera i Srba postavlja na sto pregovora. Mnogi utjehu nalaze u tome da sve to ne znači da će se sjever pripojiti Srbiji, i zahvaljujući Njemačkoj kancelarki A. Merkel postaje jasno da je cijena za Beograd mnogo veća nego li za Prištinu. No, realnost ostaje da će Kosovo morati da pruži još koncesija Srbima na sjeveru, ako će taj dio ostati kosovski.

Zauzvrat, Srbija će na ovaj ili onaj način morati da prihvati da je Kosovo nezavisno, i da je to kraj priče o statusu. No, to je dio svođenja računa u Srbiji, pa se neću duže zadržavati na tome.

A na Kosovu, bilans na kraju godine, onaj realni, izgleda nekako ovako: godinu smo počeli političkom krizom izazvanom prijevremenim izborima, masovnom krađom glasova na njima, i komplikovanim procesom stvaranja nove vlade koji je proizveo kršenje Ustava, pad neustavnog predsjednika Bedžeta Pacolija 35 dana po njegovom izboru, i izglasavanjem anonimne policajke Atifete Jahjaga bez ikakvog iskustva u politici za novu predsjednicu države.

Godinu smo nastavili kontroverznim pregovorima sa Srbijom, u koje smo ušli bez ikakve ideje o čemu ćemo govoriti, a agendu tih pregovora – eufemistički nazvanih “tehnički dijalog” – pisala je Evropska unija i njen posrednik, Robert Cooper. Interes je bio da se Srbija približi EU, a Kosovo normalizuje odnose sa Srbijom i olakša odnose sa EU. No, i taj dijalog je od starta bio politički, svaka strana se više borila da javnosti predstavi razgovore kao pobjedu nad protivnikom, a u realnosti je cio taj proces donio tenzije koje su kraju eksplodirale na sjeveru.

Taj sjever je bio treća stvar kojom smo se bavili ove godine, a kako stvari stoje time ćemo se baviti i cijele sljedeće godine, ako ne i duže.

Godinu završavamo sa bilansom u kojem se vidi da nije bilo borbe protiv korupcije niti kriminala, nije bilo razvoja ekonomije niti stranih investicija, nije bilo političkog ni društvenog progresa, a institucije države i vlasti, i političari kao pojedinci i grupe, nisu pokazali nikakvu svijest o socijalnim potrebama društva a tihi vapaj običnih ljudi za promjenama su čuli – ali su izabrali da ga ignorišu.

Ako ćemo tako da nastavimo, bolje bi nam bilo da uopšte ne pravimo bilans na kraju sledeće godine, a nisam siguran da ćemo imati šta slaviti. Ne zato što je to godina kada su Maje predvidele smak svijeta, već zato što nam se može desiti da ne budemo više imali stomak za slavlje!

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")