Iz londona, s ljubavlju

Seoske ceste, vodite me kući!

Draga Agatha, Ms Christie, zašto sam baš zbog Vas odlučila prihvatiti poziv Pippe, zaljubljene u jahanje više nego u pisanje, te stoga preseljene u West Meon, i prespavati u njenoj kolibi? Vaša su sabrana djela bila moja prva putovanja u pravu Englesku
82 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 18.12.2011. 10:28h

Učinila sam to zbog Vas, draga Agatha: prespavala sam noć u jednom engleskom selu, u koje se stiže vozom sa Waterlooa, baš kao u Vašim romanima. Samo što, tokom moje kratke posjete, sljedećeg jutra u kući domaćice Pippe nije bilo od cijanida ukočenih leševa u biblioteci, niti u konjušarnici. Zapravo su se, u to nedjeljno jutro, muškarci veselo spremali odjahati u lov na lisice, ili na kakvog nesrećnog jelena zalutalog među jablanima. Žene su na vintidž, pomodnim pećima, takozvanim ‘agama’, zakuvavale ovsene pahuljice u punomasnom mlijeku, pekle jaja, kobasice, paradajz, papriku, pasulj i džigericu; engleski doručak što topi mraz iz stomaka.

U pitanju je West Meon, 700 stanovnika, i jedan dobar pub, ‘Thomas Lord’, prepun knjiga koje se, u dobrotvorne svrhe, prodaju za 50 penija; 9 milja sjeverozapadno od Petersfielda, 13 milja jugoistočno od Winchestera, pokrajna Hampshire. Čim se izađe iz Londona, razdaljine se mjere isključivo miljama; kilometri su stvar eurozone. Zapravo, na samo sat vremena od centralnog Londona, kilometri, kilogrami, eurozona i euroskeptici, kovanice su iz nekakvog stranog jezika i kulture, nekakve egzotike, dovučene s kontinenta.

Draga Agatha, Ms Christie, zašto sam baš zbog Vas odlučila prihvatiti poziv Pippe, zaljubljene u jahanje više nego u pisanje, te stoga preseljene u West Meon, i prespavati u njenoj kolibi?

Vaša su sabrana djela bila moja prva putovanja u pravu Englesku, onakvu kakvoj se, čini se, ova zemlja i jedan dio ove koalicione vlade priželjkuje vratiti. I ta su putovanja, mada preko knjiga, bila uglavnom putovanja vozovima. Kažu ljudi da je, prije Thatcherke, britanska željeznica bila nepouzdana, loše planirana greška u infrastrukturi. Ali, draga moja Agatha, Vi ste me uvjerili u suprotno. U Vašim su vrcavim ‘misterijama ubojstava’ (murder mysteries) svi vlakovi stizali na vrijeme, činjenica na koju su se uveliko oslanjali Miss Marple, Hercule Poirot, i seoski policijski inspektori. Mnogim je ‘ubojicama’ odzvonilo upravo kada se saznalo da su u ‘Haslemere’ (recimo) stigli ‘vlakom koji je sa Waterlooa krenuo u 13.43, a ne onim u 16.07, kao što je to ubojica tvrdio’. I, da, prijevodi su bili hrvatski, imena ljudi i mjesta nisu bila fonetizovana po naški, već su zadržala svoj originalni speling, koji je, nekako, tadašnjim jugoslovenskim čitaocima direktnije približavao engleske krajolike i dinamiku života u njima: po danu razdragano okupljanje na regionalnom sajmu domaćih džemova; po noći - misteriozna ubistva.

Nesvjesno, i naivno, u razmišljanju i pisanju, najčešće pravim paralelu između Londona i Podgorice. Koliko god desetina puta da je manja od Londona, Podgorica je ipak glavni grad. A kada sam u 17.01 sišla s voza u Petersfieldu, da bih odatle Pippinim džipom produžila u West Meon, pomislila sam na Cetinje, ili ‘Cetinje kakvo bi opet moglo biti’. Uredno održavane, niske zgrade kosih krovova, sitni prozori sa heklanim zavjesama, subota veče, decembarski mrak, na pločnicima samo poledica, Pippa i ja. Vazduh drugačiji, skoro planinski. Sve zatvoreno, osim kafana.

Kuća moje prijateljice Pippe nije me iznevjerila: ona ima pošljunčani dvokraki prilaz. Pippa nema poslugu, ali ima finog engleskog muža koji se svojski trudio da ugodi gostima. Upalio je vatru u sva tri kamina južnog krila kuće, pekao kobasice i maršmelovse (pjenaste slatkiše od sljeza, koji se ispeku iznad žive vatre, onda tope u toploj čokoladi; stoprocentno tjera svaku vrstu potištenosti), šetao pse, rezervisao mjesto u pabu, platio račun! U ovom sam pabu ja bila jedina osoba neengleskog porijekla. Osjećala sam se poput Hercula Poirota. Čak sam i pila čaj, i to od kamilice, dok su ostali, nakon piva i vina, prešli na ‘slow gin’.

Ipak, kada smo se vratili kući kod Pippe, leša nije bilo (kao što već nagovijestih) a pripito se društvance okupilo oko klavira i gitare. Pjevale su se i svirale prvo klasične božićne pjesme, carols. Pa onda, naravno ‘Hallelujah’.

Draga Agatha, od Vašeg se, dakle, vremena, osim izgleda automobila, tamo nije mnogo toga promijenilo. Počivajte u miru, Vi, neobična ženo iz južnoengleskog ‘home countyja‘.

U nedjeljno jutro, dok su ostale ‘zvanice’ još spavale, Matthew (jedan od gostiju) i ja odlučili smo što ranije krenuti za London. Matthew je profesor prava koji se nedjeljom uvijek ozbiljno priprema za predavanja; ja sam, pak, svoj muški dio porodice ostavila u stanju blage nevjerice da ću zaista prespavati noć u nekakvom hampshirskom selu! (U istoj ću ih pozi vjerovatno i zateći kada se vratim.) Od sedam do devet ujutru po više smo puta, Matthew i ja, uzaludno tipkali brojeve svih prijavljenih vozača iz West Meona, East Meona i Petersfielda. Telefoni su im bili isključeni. Autobus (jednina) nedjeljom ne vozi, a domaćica, mada budna i vesela, još uvijek je imala višak alkohola u krvi. Lokalni policajci su, naravno, mirno spavali - ne bi domaćicu niko zaustavio na cesti - ali ona svoje goste, a ni sebe, nije htjela dovoditi u životnu opasnost. Njen se muž, zviždućući ‘Little boy Jesus’, spremao za lov na lisice. Na brzinu mi je objašnjeno da sada, kada je lov na lisice zakonom zabranjen, lovački psi jurišaju na ljudska bića premazana mirisom lisice, a konji sa lovcima jurišaju za lovačkim psima. E, sad, ako slučajno uz put padne i pokoja prava lisica, stisne se gornja usna i ne komentariše se premnogo.

Matthew i ja prešli smo na brojeve telefona vozača iz Lissa. Jedan od njih, Ben, na našu je radost, zaboravio isključiti telefon prethodne noći. Javila se njegova supruga.

‘Medenjaci moji,’ cvrkutala nam je iz slušalice, prisnim cvrkutom, kao da nas zna; jer svi su Londonci isti, mora da je mislila: stalno im je neka panika u glasu. ‘Pa gdje ste nam to poranili? Ja Bena ne smijem naglo buditi nedjeljom, naročito bez Sunday Maila u rukama. A Sunday Mail nam još nije ni stigao. Jadni Ben, mislio bi da ću mu saopštiti loše vijesti o Henriju, to nam je, znate, sin koji je u Bristolu, a onda kao da nismo ni imali miran vikend.’

‘Preklinjemo Vas!’ molili smo. ‘Moramo se što prije dokopati Londona.’ Bezbrižni je seoski vikend počeo poprimati zluradi osmijeh tamničara. Na selu je najvažnije imati – vozačku dozvolu. Ako to nemaš, u glavi je mala razlika između kantrija i zatvora. Išao bi negdje, bježao, ali godine mogu proći, decenije, dok se ne stvore uslovi za bijeg.

‘Reci im da ću ih debelo opaliti po novčaniku!’ zagrmio je Ben odnekud, iza leđa cvrkutave supruge.

‘Koliko debelo?’ zavapi Matthew u telefon. Pogledali smo se. Prećutno se složismo da preko 100 funti nećemo dati.

‘Sedamnaest funti!’ povika Ben u slušalicu.

Jedna se stvar mora priznati Londonu: nakon troškova života u gradurini, čovjek se svugdje drugo osjeća kao da štedi i kada troši.

Čim sam ušla u voz, osjetila sam uzbuđenje što se vraćam kući, u Englesku koja to nije. Ne mislim da je Engleska koja to jeste – loša; naprotiv! Ali se ja ovdje mogu kući vraćati samo kada idem u pravcu Londona, Engleske koja to nije. I to je kao i sve drugo na ovome svijetu: ponekad divno, ponekad grozno.

Prolazeći kroz Surrey, Matthew mi u jednom trenutku reče da pogledam kroz prozor na lijevoj strani. ‘Gilfordska katedrala,’ rekao je. ‘Sjećaš li se scene iz ‘Predskazanja’, kada Gergory Peck izgubi pamet i odluči da ubije svog đavoljeg posinka, Damiana? Tu je snimano.’

I zaista, naježih se kada ugledah prepoznatljivu katedralu na proplanku, oko koje je i toga jutra zapadnjak povijao breze. Ili jablane? Kroz njihove je ogoljene grane u mene, poput Damianovog oka, gledao onaj okrugli (sjećate ga se sigurno) prozor katedrale, usamljeno ugrađen na jedan od istočnih zidova, rekla bih, stila nekog gotskog, ali izvraženo gotskog. Pravi Omen. Na countryju, naravno. London je previše zauzet da bi se oko usamljenih katedrala nesrećni poočimi ganjali sa sinovima koji imaju tri šestice na glavi. Shvatili bi da im je 666 obični tattoo, bačene pare.

Sjutradan sam odmah uzela duplu dozu Londona: Leonardo da Vinci u National Gallery, Gerhard Richter u Tate Modern. Kad je buzz, nek’ je super-buzz. I zaista je to bio jedinstveni, londonski super-buzz!

Ipak, dopao mi se uticaj engleskog sela: sjećanje na Agathu Christie, pisanje engleskih imena originalnim spelingom, te napokon potpuno shvatanje i prihvatanje pojma – vikendica. Cheers!

Preporučujemo za Vas