Idu novogodišnji praznici, vrijeme petardi i balona.
Predsjednik parlamenta je kazao na otvaranju izložbe karikatura crnogorskih političara da su oni, to jest političari – kao baloni, i da ih s vremena na vrijeme treba – izdušiti. Ili tako nekako. Petarde nije pominjao.
Odavno nije bio ovako nadahnut. Velike tema ga lako zagrcnu, pa sklizne u retoriku punu zanosa, patriotskog, nacionalnog i svakog drugog. Tada izgovara one rečenice koje su voljele naše plemenite nastavnice jezika u srednjoj školi.
Ali, ovaj iskaz nije baš od te vrste.
Opet, volim kada mi predstavnici vlasti pruže priliku da se u nečemu, eto, složim i sa njima. Naime, dio ovdašnjeg publikuma, u posljednje vrijeme voli da kritikuje kritičare jednom „mantrom“ – „oni vide samo loše, negativne stvari, nikada ne pišu o stvarima koje su dobre“, i slično... Što je, zapravo, samo način da se potpiše „polagana (intelektualna) predaja“. Jer, kada počnete vjerovati da nije prirodno da kritičari pišu o lošim stvarima i negativnim pojavama, već da bi trebalo da hvale ono što je za hvalu, vrijeme je da se zabrinete za sebe. U suštini, ono što je dobro u jednom društvu, ne treba da primjećujete – kao dobrog sudiju na fudbalskoj utakmici. Funkcionisanje jednog društva nije uzbudljiva kompozicija, niti lijepa poezija pa da vas estetski može ushititi kakva muzička fraza ili moćan stih. U jednom društvu stvari najbolje funkcionišu kada povodom njih nemate nikakav estetski doživljaj. Zamislite kako je tužno ako nešto što je funkcionalno u jednom društvu treba – javno izreći, ili bilo kako naglašavati. To je samo jasan znak da gotovo ništa ne funkcioniše kako treba... Dakle, ne dopustite da vas „sirene“ namame tom „mantrom“ o onima (neprijateljima) koji vide samo loše stvari. Zapitajte se samo kako (i koje) stvari vi vidite. I sve će vam biti jasno.
Vidjećete da svuda lete lijepi i dobro naduvani baloni...
Da vidimo: političari – baloni. I korak dalje, odlučno: treba ih izdušiti. Ranko kao da se sprema da stane na čelo „ogorčenih“. Opet, kako je i sam političar – to ispuhavanje, u njegovom slučaju postaje samoispuhavanje. I u tom smislu Ranko preuzima simboličku poziciju Jana Palaha današnje Crne Gore. Ne mora se samospaljivati, dovoljno je što se samoispuhao...
Svojevrstan balon – šaren i lijep – je i ova pričica o mladom čovjeku koji hoće natrag svoju (od drugoga potpisanu) pristupnicu vladajućoj partiji. Ipak, ne može doći do nje, kao da je pristupnica DPS-u neka vrsta Ugovora sa Đavolom. Nema nazad. S tim što je ovaj “ugovor” još luđi: u časnoj faustovskoj mitologiji na ugovoru se ne priznaje tuđi potpis. Ovaj naš Đavo ni u tome ne vidi prepreku. Ne mora krvlju, ne morate čak ni vi, ali – “ugovor” je neraskidiv.
Balon koji je doživio raskošno javno izduvavanje je čitava igra oko strudentsko-radničkih protesta, koji se (za sada) ipak nisu odigrali. Očito da je takva mogućnost uplašila vlast – što je dobro, ili, makar daje nadu. Ko god može da se uplaši, može i da ode...
U principu, uvijek je zanimljivo kada jezik, na bilo koji način, „nadigra“ govornika. Mislim na one situacije kada ljudi, ne htijući baš to, kažu neke vrlo tačne stvari. Nekome ko je nepovratno opčinjen jezikom (kao takvim) mora biti uzbudljiva i izazovna situacija kad god se jezik ukazuje kao istinitiji od onoga koji govori. (Recimo, nedavno – Đukanovićev iskaz o potrebi duhovnog utemeljenja nezavisnosti. Ili, Magistrovo odricanje mogućnosti, ma kako hipotetičke, da uhapsi šefa.)
Ali, ovakvom izjavom predsjednik parlamenta mi je napravio jedan estetski problem. Nakon Rankove izjave, ovih predprazničkih dana, kad god na ulici vidim dijete kako nosi balon, pomisliću – Dovraga, koga nosi? Liči li na Miška ili Meda, na Ranka ili Srđana, na Andriju ili Branka...
A, opet, nije naivno ovo poređenje predsjednika parlamenta. Zakon balona je jednostavan: u najvećem balonu nalazi se najveća praznina. I najduže mu treba da izduši...
Bonus video:
