NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Milo kao Kardelj naše sreće

Posvećeni duhovnim temeljima, nudimo dobitnu kombinaciju tvrdog kapitalizma i mekih suglasnika. Neoliberalne ekonomije i liberalnog morala
61 pregleda 0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Zoran Đurić
Milo Đukanović, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 17.12.2011. 14:19h

„Niko nam neće podariti bolji život, nego ga moramo zavrijediti. Svako pojedinačno mora preuzeti svoj dio odgovornosti“, poručio je Đukanović

Nekad čuveni, doživotni - za malo pa vječni – E. Kardelj glavni teoretičar Titinog i našeg puta u besklasno društva dao je pred kraj života oduška svojoj mudrosti i iskrenosti. Obnarodovao je, u svojoj najpotonjoj knjizi „Pravci razvoja...“ da sreću čovjeku ne donosi Partija, još manje Država i politički sistem: sreću čovjek teče sam. Vrsni ideolog i rukovodilac narodnih masa i radničke avangarde - Partije 'ej - nakon slavne epopeje, obzirno se izvlači iz revolucije. Tresla se komuna, ispao pojedinac. Go kao od majke (ne partije) rođen. Tu je gadno ranio nas Crnogorce: 40 godina nakon ovog Kardeljevog priznanja, mnogi Crnogorac još vida rane i oporavlja se pak i dalje ne zna kud bi bez Partije. Nazad ili naprijed. Predao joj čitavog sebe - da ne pominjemo žrtve koje smo spremno priložili liku Partije i Ideji. Revolucija, međutim, kao da otiče od nas.

Zar tako druže Bevc: reci to barem onoj starici koju si u mladosti tjerao da se odrekne muža, brata, oca, zbog pravilne ideje i kompartijske linije. Nijeste ustuknuli ni pred osnovnom ćelijom društva. Kao ni sada, uostalom: treba ju rasturiti na proste činioce. Ni kamena na kamenu: dva brata, otac i sin - dvije nacije, dva jezika. Pa kad ostaneš bez igđe ikoga - tader otkomanda: snalazi se sam. Preuzmi odgovornost, partija ima preča posla – nove zadatke. Tovariš Bevc, zbilja je li to neka šala...

Ipak, kroz mukotrpno praznoslovlje velikog učitelja probijala je sirova i nemila svakodnevica partijske države i pokisla društveno-ekonomska računica. Znao je matori ideolog da pred odlazak na počinak - koliko velikog toliko i bogato sponzorisanog najvećeg sina – valja rashladiti preobimno i nabujalo partijsko članstvo koje je jednako žuđelo za privilegijama i „nepodnošljivom lakoćom postojanja“. Društvo u kojem su gotovo svi punoljetni podanici partijske države ujedno i članovi vladajuće partije postalo je preskupo za održavanje. Vakat je bio za resetovati stvari i vratiti na „početni položaj“. Nakon velikih i zanosnih parola, himni i bogatog sljedovanja to ne bijaše trivijalan posao. Partijski kolektiv otežao veoma od jalove fraze – previše mangupa u našim redovima. Stoga su isti tj. mangupi – ne odveć pametni i uviđavni - ali tim više sudbinski vezani za tekovine revolucije i dalje gromko pojali: i poslije Tita Tito. Potonja tragedija je bila upravo u tome što su ti „manje uviđavni“ dobili nastavak - oni su bili Tito.

„ako po čitav dan sjedimo u kafićima...“

Nijesu Partiji za brigu miševi što preživljavaju od mrvica i na margini tranzicije: dijalektički gledano oni su korisni za statiku režima. Sa moralne tačke, koja je u procesu redefinicije - tražili su šta su dobili. Predugo su oklijevali. Istina, ulaznice za prve redove tranzicije su kaparisane i otišle kao halva. Teret su nam odane radne i biračke mase. Pritisnuti beznađem i nemaštinom, tj. uviđajući postojanost i pravilnost našeg kursa, širimice pristaju k našem konceptu i načinu. Posvećeni duhovnim temeljima, nudimo dobitnu kombinaciju tvrdog kapitalizma i mekih suglasnika. Neoliberalne ekonomije i liberalnog morala.

Gospoda pak, što sjede vasdan po kafićima temelj su i oslonac svih oblika vladavine i poredaka na prostoru rodne nam grude i šire. Najpotonji sustav, kao što svi znamo, konačan je i savršen - bezbjedan i vječan – te se polako pokazuje tehnološki višak domoljubnih struktura. Čemu se nijesmo mogli nadati. Partijski su rod rođeni drugu i gospodinu (treba jednom riješiti pitanje identiteta) predsjedniku, patrioti od rođenja članovi od prvog dana. Hoće im se priopćiti, diskretno razumije se, da prisvoje neki posao ili se povuku sa vidoka (stejdža) jere je prifalilo investitora. Nafte ni kapi. Sve da smo Sibir faliće jednoga dana - titra između redova nevesele poruke.

Nepoznato je koliko su primaoci poruke podložni prosvjećivanju i sposobni da prepoznaju sebe kao radnu snagu. Da su radu bili skloni zar bi upriličili sebi dembelijski sklad i hlad: novci u džepu merak u kafiću. Kaplje renta i kamata. Nadalje, da su kćeli žuljavo da rade ko bi tadijer dao odlučnu podršku Partiji u svim istorijskim poduhvatima i taktičkim zaokretima. Čemu spremnost da poletimo kao glasački listići i posvjedočimo partijske staze i bogaze. Kasno je da se Partija pravi blesava i diže ruke od nas. Neka nas pritisne, ne znamo samo kome će biti tijesno. Nijesmo mi radnici.

Na koncu, kafići su kvintesencija svekolike čaršije. Javni servis, pozornica - osmatračnica obaška: otolen se vidi domet, kvalitet i kvantitet tranzicije. Spremni smo, naravski, primiti izvinjenje pa i da se povučemo uz odgovarajuću otpremninu. Malo li je kafića u Evropi.