stav novinara

Pravo na zid!

Studentski lideri, ukoliko misle da to mogu da budu, moraju da prestanu da zamišljaju sebe kao heroje na plaži gdje su okruženi djevojkama i drugarima koji ih tapšu po ramenu i govore: Bravo, izveli ste studente na ulice nakon 20 godina
0 komentar(a)
Ažurirano: 15.12.2011. 10:41h

Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme došlo. Vođeni idejom su crnogorski studenti 17. novembra izašli na ulice i činilo se da smo dobili prvu generaciju studenata. Ali naredni dani su ključni za studentsku grupaciju jer dešavanja oko najavljenog protesta predstavljaju pravi test studentske svijesti.

Svi studenti koji su došli na protest 17. novembra bili su svjesni da problem postoji, ali su se ujedinili kada je student shvatio da i njegov kolega ima problem i sebični interes stavio sa strane. Svaki student je znao da će njegov kolega izaći na ulicu, iako većina nije mogla tačno da označi problem. Problem i dalje ostaje neidentifikovan i nije sporno ni problematično što većina na protestu nije znala šta konkretno traže skupom. Ključno je što su student postali grupa koja na osnovu mogućnosti da mobiliše veliki broj ljudi ima legitimitet da nešto zahtijeva.

A zadatak “studentskih lidera” jeste da zahtjeve konkretizuju i artikulišu. Kada su se u javnosti pojavile informacije da su neki od organizatora protesta članovi vladajućih partija, reakcije šire javnosti su bile očekivane. Automatsko izražavanje sumnje u cilj protesta je samo pokazalo primitivizam crnogorske političke kulture. Ali iznenađenje je došlo upravo od tih predstavnika koji su umjesto da brane svoju legitimnu političku opredijeljenost, povukli niz koraka koji su rezultirali povlačenjem iz partija.

Te je korake javnost pozdravila i pokazala da se opozicione strukture ne razlikuju puno od vladajućih. Diskriminatorni odjeci su podsjetili na poteze vladajuće strukture u razdoblju nakon referenduma, u kom je svaki politički cilj od napada opozicije branjen tezom: “Ne možete da prigovarate vi koji ste glasali protiv Crne Gore”. Time je vršena stigmatizacija građana koji su jednostavno napravili politički izbor. I baš su oni koji bi trebalo da na osnovu toga odbace svaki princip i koncepciju “ideološke i partijske ispravnosti”, samo okrenuli drugu stranu medalje. Ako si DPS-SDP ne možeš na protest, žalosno odjekuje i jednako je tužno kao poruka – ako nisi DPS-SDP nema posla.

Ali otkrivena je i dublja dimenzija priče. Naime, ovi potezi ukazaju da pripadnici vladajuće strukture svoju političku pripadnost doživljavaju kao negativnu stvar. Nije neobično da u sistemima sa dominatnom partijom, opozicioni dio javnosti tu vrstu pripadnosti doživljava automatski negativno, ali biti pripadnik legitimne političke većine i stidjeti se toga pokazuje unutrašnju korumpiranost strukture. Izlažući tezu kolegi dođosmo do simptomatične analogije: To je kao kad ljudi slušaju narodnjake. U većini su, ali ne bi da im se to zna, jer ne žele da ispadnu seljaci u društvu i svjesni su da muzika koju slušaju nije kvalitetna.

U skladu sa tim se može slikovito opisati najšira društveno-politička scena. Vladajuća struktura predstavlja zid koji spolje izgleda zastrašujuće, ali zbog godina izolacije tamo ne dopire svjetlost i kvari stvari iza zida. Zato oni koji su sa te strane ne žele da se vidi da su tu, dok građani zbog straha od spoljašnosti , ne žele da gledaju unutra. Sprečavaju ih dodatno oni koji su formalno sa njihove strane, a govore da je zid nemoguće srušiti. Lako će se prepoznati. Ali samo kad bi građani provirili kroz brojne rupe na zidu shvatili bi o kakvoj strukturi je riječ. Zato, ako ikada pređu zid ne smiju se izolovati kao oni koje su tamo zatekli.

Ta politička slika ima još jednu implikaciju, vezanu za “problem” politizacije protesta. Intenzivne akcije da se protest očisti od političkog (političkog, ne od partijskog) mogu se objasniti na 3 načina.

1. Ne postoji apsolutno nikakvo razumijevanje društvenog života i društvenih procesa, te ne shvata se da je maltene svaki javni odnos između ljudi u sferi političkog. (Dimitrije Vojnov bi rekao – život je full context sport).

2. Postoji nedostatak hrabrosti da se sopstveni principi dovedu u pitanje.

3. Čisti bezobrazluk u cilju miniranja protesta.

Uzroci jesu bitni, ali ključne su posljedice. A posljedica je da dobijamo (žižekovski rečeno), produkt koji je otuđen od svog ključnog sadržaja, što povlači za sobom i takvu društvenu percepciju. Te isto kao što možete da nađete pivo bez alkohola i kafu bez kofeina, u Crnoj Gori imate studentske proteste očišćene od političke motivacije. I kao što vas bezalkoholno pivo neće opjaniti, tako neće depolitizovani protest dovesti do društveno-političkih promjena.

Studentski lideri, ukoliko misle da to mogu da budu, moraju da prestanu da zamišljaju sebe kao heroje na plaži gdje su okruženi djevojkama i drugarima koji ih tapšu po ramenu i govore: Bravo, izveli ste studente na ulice nakon 20 godina. Oni su izlaskom na ulice stekli veliku odgovornosti i obavezu prema ostalim studentima i na njima je da riješe problem sada kad imaju podršku. A problem ne treba rješavati tako što će se ubrizgati još novca u već korumpirane strukture, već ih prvo očistiti. Od takvog rješavanja problema će koristi imati samo oni koji su problem i stvorili, i oni kojima odgovara situacija u obrazovnim strukturama.

Studentski bunt je više od protesta, to je ideja. Ako ovi studentski lider to ne shvate, zamijeni će ih drugi jer je ta ideja iznad njih, jer to je ideja čije je vrijeme došlo. U Zagrebu je istaknut transparent – “nemojte nas zajebavat”, a u Podgorici bi trebalo da bude “nemojte nas još i vi zajebavat”.

Preporučujemo za Vas