Iz Londona, s ljubavlju

Brkovi i mostovi

Ja volim mostove. Fascinira me njihovo mjesto u istoriji i društvu. Sve dok nisam zaživjela u Londonu, moj omiljeni most bio je Viseći most u Podgorici. Zamislite most koji se na sjevernom vjetru ludački ljulja preko histerične rijeke sa ubojitim virovima
98 pregleda 0 komentar(a)
London, Foto: Wikipedia
London, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 10.12.2011. 18:11h

Novembar prošao, više ga se niko i ne sjeća; ako nisi novembarska škorpija, ‘studeni’ baš i nema neku specifičnu težinu. Ja ću se, ipak, još jednom na njega osvrnuti.

Novembar je roletna, naglo spuštena na rumeni zalazak sunca i bordo lišće oktobra. Od kada živim u Londonu, strah od tog mjeseca hvata me već u avgustu. Istina, volim ja unaprijed sebe da isprepadam, da preteknem zlo, ali: novembarske kiše, skraćeni dani, rani mrak i rani mraz; hoću li se izvući ove jeseni, hrabro ući u zimu, bez velikih oscilacija u duši?

Zima je barem zvanično okrutna, uvijek bila. Ljudi su joj od davnina naučili doskočiti slavljima. Od Isusovog rođenja do godina koje počinju januarom.

Nego, lukavi Anglosasi doskočiše i novembru. Sada ga zovu Movember. (Sviđa mi se što se u engleskom jeziku imena mjeseci pišu velikim slovima.) U movembru, znači, u gradurini, muškarci puštaju brkove. Obriju se 31. okrobra uveče, i onda ne briju brkove do decembra. Movembar je mjesec kada London okupiraju klonovi Fredi Merkjurija, Zorana Radmilovića i moga oca sa fotografije iz solitera u Ulici Pariske komune 7, trikmajica i brkovi, cca 1977.

Samo se brkovi broje. Jareća brada ili spajanje brkova sa zulufima znače diskvalifikaciju iz jednomjesečnog pohoda na donacije. Ovdašnji mužjaci, naime, svojim obrčivanjem prikupljaju pare za ‘muško zdravlje’; sva zarada od nebrijanja ide u fond za osviješćenost i borbu protiv raka prostate i testisa. Sredstva prikupljena od 2003. do ove godine: 106 miliona funti. Svaka im čast.

Ja ću im dati pare kada oni nama, ženama, budu plaćali puštanje dlaka gdje god odaberemo, pa čak i po, tako je, licu! Ovako, odmah dođemo na zao glas čim malo zapustimo jednu obrvu. Vidljive ženske dlake pokazatelji su neposlušnih hormona. Neposlušni su hormoni menopauza. Menopauza je starost. Starost nije seksi.

U Podgorici sam, sredinom devedesetih, radila u Danskom savjetu za izbjeglice. Ređale su se tu svakave šefice Dankinje. Nijedna se ni približila nije našem idealu skandinavske ljepote, dok nije stigla slatka Šona. Je li Šona zaista bila tako lijepa? Vjerovatno je samo, napokon, bila ‘prava’ Skandi žena: bejbi plave kose, teget-plavih očiju, velikih, bijelih zuba, zvonkog Skandi glasa, poput kockica autentičnog leda što sudaraju se u kristalnim čašama. Takva žena, mislili smo, morala je izbjeći najgoru estetsku grešku - dlake. Ali slatka je Šona na jednom od prvih sastanaka podigla ruke uvis javljajući se za riječ, a ispod njenog pazuha sijevnuli su žbunovi razdraganih, slobodarskih dlaka. Riđe-smeđih! Na udaljenom kraju tišine koja je naglo zavladala, gotovo da se mogla čuti ‘Oda radosti’ umjesto zrikavaca.

Lokalni momci zaposleni u Danskom savjetu zagrcnuše se u jutarnjoj kafi. Kod pravih Podgoričanki, oni to nikada nisu vidjeli! Pobjegoh u kuhinjicu da se smijem, kao, kuvajući još kafe. Kad evo za mnom jednog od lokalnih momaka.

‘Au, viđe li ovo, brate mili, što iskoči ovoj Šoni ispod pazuha’, pitao me je kolega, ali nije se smijao; lice mu bješe zabrinuto: kud’ ide ovaj svijet kad su i Skandi dlake potamnile? ‘Ol’ porazgovarat s njom da miče to, što će to?’

Engleskinje su u tom pogledu bliže Mediterankama nego ostatku kontinenta. One uredno eliminišu sve svoje neposlušne dlačice, a svoje movembarske brkajlije ponosno pokazuju po gradu, uz naplaćivanje pogleda na eksponat.

Završi se novembar-movembar sa srećom, obrijaše se brkovi, prodisa se.

Drugog decembra, otvorio se i renovirani, ojačani Albert Bridž, most podignut u čast ljubavi kraljice Viktorije prema svome brkajliji, princu Albertu.

Ja volim mostove. Fascinira me njihovo mjesto u istoriji i društvu. Sve dok nisam zaživjela u Londonu, moj omiljeni most bio je Viseći most u Podgorici. Zamislite most koji se na sjevernom vjetru ludački ljulja preko histerične rijeke sa ubojitim virovima. I niko ništa, prelaze ga ljudi kao da je sve baš tako trebalo biti. Meni je uvijek dolazilo da usred zavijajućeg sjevera i zaljuljanog Visećeg mosta zastanem i lice izobličim u poznati Munkov ‘Krik’. Jednom se i rušio, Viseći, čula sam to kada sam bila mala. Izmislila sam tada da se srušio baš kad ga je moj deda Vlado prešao. To mi je dugo bila omiljena izmišljotina, pored one da je Sahat-kula dobila ime po dječaku Sahatu koji je poginuo u njoj. Onda sam ušla u pubertet pa su se i izmišljene priče promijenile. (‘Idem s Mirom u biblioteku da učimo za pismeni.’)

Dvije hiljade šesta godina, ja još uvijek usamljena pridošlica u Londonu, hodam nigdje naročito, gdje me niko i ne očekuje, ali prelazim Albert Bridž, tek površno primjećujući njegovu ljepotu.

‘Ovaj ću most,’ mislila sam, ‘preći samo ograničeni broj puta, a onda će me život baciti na ko zna koje mjesto, pored ko zna koje rijeke. Ovaj most nije se nikada ni mogao srušiti mome đedu iza leđa’

I baš tada, istina živa, ugledah kako u susret meni koračaju Bob Geldof i Vivijen Vestvud. Gurali su svoja bicikla preko mosta i ćakulali. Kada smo se mimoišli, pozdravili smo se, kao prave komšije, ‘Kako ste?’, ‘Dobro, vi kako ste?’, ‘Evo, gura se.’

Tada sam poželjela postati londonski inventar, umjesto nedefinisane, poluraspakovane putne torbe što čami kraj ulaznih vrata. Albert Bridž u tom je trenu postao moj lokalni i najomiljeniji most. Na njemu sam počela srijetati prepoznatljiva lica iz ‘kvarta’, i sve sam ga sporije prelazila, jer zastajala sam svakih par koraka u razgovoru s nekim.

Uživala sam i dalje u velikoj londonskoj ponudi mostova; pješački, Milenijum bridž, ‘čelična vrpca preko Temze’, koji se na otvaranju zaljuljao, kao Viseći, pa su ga odmah zatvorili i prepravili, što se u slučaju našeg Visećeg nije desilo; raskošni, sunčani Čelzi bridž, sa pogledom na hvala bogu ugasle dimnjake stare termoelektrane; prepoznatljivi, kao od Lego-kockica napravljeni Tauer Bridž, pored londonske Kule oko koje su se kotrljale odrubljene glave; Batersi Bridž, jedini preko kojeg hodam sa nelagodom jer mu je ograda niža od moga struka, i ‘ukrašena’ lampama koje anemično svijetle kroz maglu iz koje će svaki čas iskočiti duh Džeka Trbosjeka. Ali samo je prelijepi Albert Bridž, spomenik najvećoj ljubavi jedne kraljice, moja spona sa svakodnevnim životom i obavezama.

Onda su mi taj most u februaru 2010. zatvorili. Postao je preslab za saobraćaj, pisalo je na obavještenju. Radovi na njemu trajaće do avgusta, 2011. Pješaci i biciklisti mogli su ga prelaziti, ali njegova je elegancija bila izranjavana radovima.

‘Do avgusta 2011!’, mislila sam. ‘Ko zna gdje ću ja biti 2011!’ Očajavala sam poput tinejdžerke koja trenutnu patnju smatra vječnom.

A eto, u gradurini sam dočekala i dan ponovnog otvaranja moga mosta, iako nije bio čak ni avgust, već 2. decembar 2011. U devet i po ujutru. Htjela sam da budem prva koja će ga tako umivenog preći, ali su me majke iz škole zadržale svojim pričama. Pa dobro, shvatiće stari Albert. On mi je i pomogao da im se približim, svim tim roditeljima, djeci i školama iz kraja.

Prošao je čitav drugi decembar, a da se ja, sticajem okolnosti, nisam ni primakla mome mostu. Tek prošle subote, nakon božićnog sajma u školi, dođoh do Albert Bridža, čije su lampice opet bile upaljene. Kroz hladnu je decembarsku veče, kroz preuranjeni mrak, kroz loše vijesti, svjetsku krizu, globalnu neizvjesnost, svijetlio moj ljepotan od mosta, po danu umirujući pastel interesantne, skoro čipkaste građe, po noći zlatom optočeni pobjednik što hrabro odolijeva smjeni godina, cipela, čizama, prevoznih sredstava, dizajna. Svojom je prepoznatljivošću obasjao čitav svijet, ili barem ono što je tog trenutka lokalnom posmatraču, zbog blizine Albert Bridža, izgledalo kao čitav svijet.

U svakom slučaju: instant-magija koju bi bilo lijepo posjedovati i kao ljudsko biće. Obasjati svijet oko sebe.

Preporučujemo za Vas