Ubrzavanje

Koliko shvatam, dobili smo datum kada ćemo dobiti datum. Ili tako nekako... I to je nešto. A svako nešto bolje je od ništa.

Datum, revnost, ljudska prava... Izgleda da ulazimo u zonu ubrzavanja. Ubrzanje je jedna od ključnih riječi našega vremena. Nauka se bavi ubrzavanjem čestica, politika ubrzavanjem civilizacijskih procesa, ekonomija ubrzavanjem zarađivanja – hm, to je i dovelo do ovakve krize, kako vidjesmo... U silnom duhu ubrzavanja, kao jednoj od ključnih značajki aktuelnog zeitgeista, kako se snalazi Crna Gora? Ovdje je, pak, usporavanje jedna od najvažnijih duhovnih paradigmi. Ali, nije to na tragu hommagea XVIII vijeku (“Tom posljednjem dobu ekscentrika”), kao u slučaju jednog od pariskih romana Milana Kundere (“Usporavanje”), gdje se usporavanje kao metafizički mehanizam protiv stavlja ubrzavanju kao današnjem diktatu vremena. Kod nas je paradigma usporavanja prije svega način da se što manje stvari desi i da se obesmisle bilo kakve promjene.

Ovo čekanje datuma ličilo je na miks jedne dječije igrice (Voli me, ne voli me, voli me...) i jednog genijalnog pisca. A takvi miksevi ponekad su fascinantni. Tako su izgledali ovi dani pred odluku, dani u susret danu D. Gatanje sa cvijetom i čekanje Godoa... Možda je i odluka takva, beketovska – i jest i nije, ali, nekako više jest. Vladimir i Estragon bi to možda shvatili bolje od drugih.

Uplašio sam se da će, kakve smo mi sreće, taman kad dođemo na red – propasti euro. Ali, ne – žilav je euro, a mi, kad već nismo prošli u onom baražu, evo, izgleda prođosmo u ovom... Makar neki baraž da nam se posreći, i makar nas sudije pogurale, kada već u onom baražu nisu.

Sva se zemlja slomi u čekanje... Sve je, proteklih mjeseci, bilo u znaku famoznog “datuma”. U jednom trenutku mi je izgledalo da je moguć i ovakav dijalog, recimo u kakvoj samoposluzi: „Izvinite, imate li crni gruzijski čaj?“ „Ne. Jeste li bolesni – imamo nanu, hibiskus...“, „Ne, sve je ok, ali treba mi gruzijski crni. Kad ćete ga dobiti?“ „Ne znam, zavisi od toga hoćemo li dobiti datum pregovora...“

Ili, u ribari: „Izvinite, imate li neke krupne ribe.“ „Nema toga u Crnoj Gori...“, „OK, a kada će biti...“ „Ne znam, zavisi hoćemo li dobiti datum za pregovore...“

Još jedno prošlonedjeljno ubrzavanje je bilo vrlo zanimljivo. Fascinantna revnost. Revnost koja zadivljuje. Ubrzanje dostojno eksperimenata u CERN-u. Vidi se kako mogu kad hoće. Naravno, riječ je o istražnim organima, ili, kako se to već zove. Definitivno ih motiviše adresa sa koje dolazi zahtjev. (Izgleda da ipak postoji brzina veća od brzine svjetlosti. Izvini, Ajnšatjne.)

Doduše za ovo ubrzanje nije potrebna silna energija kao u CERN-u. Gdje se eksperimenti izvode noću da ne bi bilo problema sa elektrodistribucijom Švajcarske i Francuske. (Tamo je elektrodistribucija ozbiljna firma, a kada bi direktor objasnio da ne žele da raspolažu svojim novcem, da ne bi u neprilike doveli jednu privatnu banku, gledali bi ga kao da je pijan. A čovjek je samo bio iskren.) Ali, jedna riječ iz vlasti na ovdašnje tužilaštvo djeluje kao sva energija potrebna CERN-u. Sve se ubrzava do neslućenih mogućnosti. Ako Francuskoj i Švajcarskoj ponestane struje, mogao bi hadronski sudarač čestica da funkcioniše na energiji Lukšićeve riječi. I Roćenove, podrazumijeva se. On se uvijek i u svemu podrazumijeva.

I još jedno, takođe vrlo atraktivno, ubrzanje. „Ubrzaj.me“, izuzetno zanimljiv i temeljno pripremljen festival dokumentarnog filma fokusiranog, iz različitih uglova, na fenomen ljudskih prava, počinje večeras u Podgorici. Sjajni filmovi - Hodorkovski, Hrana Inc, Tilva Roš... Ipak, moj favorit je film Nostalgija za svjetlošću starog filmskog mačka Patrisia Gusmana... Na neobičan način spojena je logika kosmičkih prostranstava kojima svjetlost putuje toliko dugo da kada dođe do nas mi zapravo gledamo ne u aktuelnu stvarnost već u – davnu prošlost. Distanca istorijska i kosmička... U Čileu se, tek danas, otkrivaju jezivi zločini iz vremena Pinočeove hunte. Naličje kosmičkog fenomena “opažanja”.

Tako će jednom i do nas doprijeti svjetlost i prava slika sa planete „Crnogorski pakao 1991 – 2011.“ Prizori sa te planete, kada jednom, beskrajnim vaseljenskim prostranstvima doputuju do nas, pokazaće se u kristalnoj jasnoći. Tek obasjana tom svjetlošću vidjećete prava lica onih koji su nam krojili sudbinu. Zato je ubrzavanje važno. Jer, ako dovoljno ubrzate – ništa vam ne može umaći. A istina je ponekad kao kakva supernova: može biti razorna, ali bez nje ne bi bilo ničega u vascijelom kosmosu.