Ništa nije slučajno

Da je vječna Crna Gora

Bjesomučna politizacija života već nanosi i po rubnim područjima Evrope djelatnike - čak i više njih u viteškom nadmetanju - političke misli i akcije, čiji dometi neskriveno pretenduju na dimenziju vječnosti
0 komentar(a)
Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Foto: Arhiva Vijesti
Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 05.12.2011. 09:47h

„Iako na temeljna pitanja... različito gledaju, njih dvojica, ističe Vujanović, jednako gledaju na vrijednost suvereniteta Crne Gore i njenu vječnost.“ (Vijesti online 20.09.2011)

Samo neka je koalicija složna. U pitanju su delikatne stvari, dalekosežne i temeljne. Metafizičke obaška. Nije prvi put da – muka šta li - prićera političare, časne ateiste, da se upuštaju i neoprezno primiču k teološkim pojmovima i prvoj filosofiji. Obično ih to snalazi tijekom petog do osmog mandata kada okomito raste percepcija o ličnoj političkoj misiji i srazmjerno blijedi svijest o privremenosti i konačnosti ljudskih pregnuća općenito. Nije lasno zaraditi besmrtnost, ali... Zanago, uticaj novokomponovanih žiroračuna i morske hrane čini svoje, rekao bi neki neostvareni cinik. Tek, pun je ljetopis političkih poduzetnika, 'đe-'đe revolicionara, reformatora, AB poslenika, uvjerenih u svoju povijesnu ulogu koja nadilazi stoljeće i epohu koja ih je iznjedrila.

Bjesomučna politizacija života već nanosi i po rubnim područjima Evrope djelatnike - čak i više njih u viteškom nadmetanju - političke misli i akcije, čiji dometi neskriveno pretenduju na dimenziju vječnosti. Opkoračivši svoje stoljeće, osokoljeni vrtoglavim uspjehom svoga političkog podvižništva - pogled smjelo upiru k beskraju. Sve manje i tanje od toga ispod je njihove plemenite nakane i posebnoga kova. Vječno je ono što je oduvijek postojalo i nenastalo, vanvremeno i svevremeno – pristajalo je samo glavnome u hijerarhiji – Bogu lično. Sada se, međutim, teče izglasavanjem na referendumu. U odgovarajućem procentu. Neka crknu dušmani: referendumski rezultati dim u dim komuniciraju sa beskonačnošću.

Nadalje, vječnost je u doba prije istorijske VIII sjednice, pripadala jedino Bogu i drugu Titu. Bogu tradicionalno i po pravu prvijenstva – Titu izglasavanjem na II Zasjedanju AVNOJ-a. Počelo se šuškati unutar vjernog članstva i širiti glasine da je nešto zaslabio te je pitanje vremena kad će otplutati u vječna lovišta. Jedni su javljali da jeste, drugi da nas nije, ni da Bog napuštio. Ali On samo ćuti i gleda. Potonji političari ne ćute - taman posla - već odlučno uzimaju stvar u svoje ruke. Prvo su, razumije se, preuzeli ključeve vječnosti: iz urođene skromnosti i pristojnosti sebe ne ističu u tom kontekstu ali - tim više - djelima svojim nesebično podaruju vječni život. Pamtićemo ih po pjesmama tj. djelima njihovim.

Patriotizam kojem smo trenutno posvećeni ne trpi empirijsku provjeru - nebeskog je izričaja. Preuzet, eksproprijacijom nebesa, sija očaravajuće – svoju prvu petinu - stoljeća. By the way, nesporazum u političkoj javnosti izbija usljed zbrke oko jedinice mjerenja vremena. Nekima je previše dvadeset godina - dobro je što ne broje mjesece i dane - jednopartizma u raznim modusima: od komunizma do turbokapitalizma. Ali, drugovi i drugarice, gospodo, to je samo djelić – zera od stoljeća. A tek vaseljene cijele... Naivni (i zavidni) mogu da se čude kako najbolji vladaju tek dvadeset i nešto godina. To možda i jeste neko parče vremena u bijelom svijetu koji juri neznano kuda i mjeri vrijeme na konvencionalan način. Ali Mi, kod nas to je samo tren u nesamjerljivoj nijemoj vječnosti. Koalicioni prvaci, progovaraju u njeno ime - ovlašćeni su zastupnici - PR njeni, takoreći. Bez njih bi ista ostala bez glasa: što bi mogli znati o zvjezdanom nebu nad nama, milenijumima pred nama... putevima gospodnjim i koalicionim. Neka su zdravo.

I taman kad čo'jek pomisli da je propadanje naša jedina istina, pak je pravo čudo kako se i ovoliko održasmo - javi se okrepljujuća priča o vječnosti kao našoj pravoj i tvrdoj otadžbini. I mjeri: koalicija se osjeća ugodno u svojoj i jagnjećoj koži – podanici, budući hronično nesigurni i neostvareni, opet se razvedre kad im se predoči plavi horizont beskonačnosti. I tako, vuci siti a ovce na broju. I ne samo na broju nego ih sve više biva.

Narcizam i lakomisleni nacizam kad se zaigraju – što im nije strano – bastašno prisvajaju vječnost u kojoj se gube obične ljudske mjere. Prolaznost je skandal, koji jedna koalicija sebi ne smije da dozvoli. Što se tiče saglasnosti oko suverenosti, legalista Vujanović i narcisoidni Krivokapić morali bi znati da je ista na krhkim i klimavim nogama. Umjesto na građanima, što je osnovni red i utvrđeni uslov za izglednu budućnost – ova njihova počiva na partijskim snoviđenjima i dogovorima. Politika balkanske naci palanke je politika bajkolike suverenosti, ustanovljene kroz san o ničim sputanoj bezobzirnoj strukturi odlučivanja koja svoju granicu vidi jedino u neprijatelju kojega valja – skršiti. A ti neprijatelji su nerijetko građani vlastite Države.

U prvoj polovini XIX vijeka pjesnik Vladika Rade pjeva: „volna volnu užasno popire...“. Kod našeg modernog himničara, međutim, plemenska svijest i optimizam ucijelo - nakon dva svjetska rata, miliona nevinih žrtava, gasnih komora i bratoubilačkog satiranja - rijeka valovi veselo poskakuju, lako se poigravaju, pak će „uskačući u dva mora, glas nositi okeanu, da je vječna Crna Gora“. Nespretna je ipak i neprilična himničareva glasonosna figura: u Crnoj Gori se „glas nosi“ kad neko – daleko od naše kuće - premine. Preseli u vječnost ... može i tako, samo da se koalicija složi.