iz londona, s ljubavlju

Anti-stres protest

Trpam granulice arnike u usta. Moram držati sve kosti i mišiće na okupu. Neko mora djecu pokupiti iz škole, makar šepajući. Šepajuća majka sa akcentom i licem zgužvanim od boli; eh, kako bi Ivan Cankar pero na meni naoštrio!
0 komentar(a)
Ažurirano: 03.12.2011. 10:10h

Pitam se, pitam se: uzima li ko lovu iz ove produžene krize na Ostrvu?

Ne bih znala reći uzima li neko lovu iz krize na Ostrvu.

Jugosferičarka sam, sve mi je sumnjivo, pa i produžene krize.

Ovdje, kažu, neki opskurni lik može nešto malo čupnuti, ali nakrasti se niko neće. Ovdašnje vjekovima preispitivane institucije svojim će postojanjem spriječiti drsku korupciju. ‘Drsku’: lomni je krčag umislio da više od par puta može na vodu otići a ne razbiti se. Pa i to je nešto. Vjerovaću im.

I ne znam je li ovo više uopšte ‘kriza’. Kriziranje zvuči kao kratkotrajan proces; napad, takoreći. Ovo se stanje odužilo. Ne znaju ni političari više kako bi ga nazvali. ‘Double dip recession’ asocira na naručivanje brzog ručka u Mekdonaldsu. A i do nedavno su tvrdili, budžetari, da neće biti recesije u sljedećoj godini. Gledala sam na jutarnjem programu BBC –ja. Bilo je lijepo, par nedjelja, dok je trajalo: neće biti recesije, govorili su, i, by the way, mnogo nam je bolje nego Italiji; ulagaćemo u infrastrukturu i u porodicu; zatim je išla vesela Škotlanđanka Kerol i vremenska prognoza da ni zima neće biti tako hladna kao što su očekivali.

Onda nam, juče, smrknuti Ozborn saopšti da nastupa period ‘umanjenih šansi za poboljšanje situacije’, odnosno ‘ne očekujte da vas iko razumije’’. Preduge su to fraze. Obične građane samo interesuje ‘Do-kad-će-ovo-trajati?’ A to niko ne zna. Pa kad stvari tako stoje, ja, uvozna balkanska zapisničarka, imam prijedlog: nazovite i vi, Ostrvljani, ovo stanje mističnim imenom ‘tranzicija’. Niko ne zna šta je tranzicija, niti koliko traje. I svaka zemlja može imati svoju.

Britanska tranzicija neće biti poput, recimo, crnogorske, čija se ekonomsko-politička ingenioznost može izraziti formulom: jedni privatizuju sebi u džep, dok drugi, kao zamađijani, zauvijek glasaju za njih.

Siromašni će ovdje ipak jednom izaći na ulice, otjerati super-bogate da se trajno presele u svoje ‘vikendice’ na jugu Francuske (gdje se lakše utone u slatku zabludu), a pripadnici ex-zlatne sredine ‘mjeriće vrijeme kafenim kašičicama’, kao što to Eliot pjesnik reče. Predano će raditi samo utjerivači dugova; njuškaće po praznim domovima da vide čega sve tu ima za zaplijeniti, pa prodati na ‘aukcijama’ organizovanim za bogataše porijeklom iz bivših britanskih kolonija.

U sred tog rasčlanjivanja britanske tranzicije sa pogledom na skoro završeni Albert Bridž, začepi mi se tuš kabina. Utvrdih to bez polomljenih kostiju, bogu hvala. Štrajkuju medicinske sestre danas, između ostalih. Ali osjetila sam, tačno sam osjetila, tren u kojem je migrena šiknula u sljepoočnicu, i to iz zone oko šestog pršljena. Samo je čekala. Čekala je još jedan stres, pa bilo kog intenziteta, da me napadne, oslabljenu. Onda je i štitna prolupala. Smirih je ignorisanjem. Žrtvovala sam nekoliko najvećih peškira da upiju poplavu. Dok sam ih onako prokisle, ružne i teške strpavala u mašinu za veš, krcnu mi nešto u krstima. Prut boli ošinu me sve do lista lijeve noge.

‘Bem ti život u tranzicijskoj tuđini, ti ’bem. Sva ta negativna energija iscrpi osobu. A ne mogu uzeti day-off od sopstvenog života.

Trpam granulice arnike u usta. Moram držati sve kosti i mišiće na okupu. Neko mora djecu pokupiti iz škole, makar šepajući. Šepajuća majka sa akcentom i licem zgužvanim od boli; eh, kako bi Ivan Cankar pero na meni naoštrio!

Nego, možda da ponovo krenem na jogu?

Znam, plakala sam prošlog puta, kada me je jogi-majka-iz-škole, Fejbija, odvela na svoj uznapredovani nivo. Mislila je da sam elastična žena, spretna i neustrašiva; a maltene su me tada iznijeli iz te dvorane sa previše ogledala sa kojih se, sigurna sam, odraz mog ukočenog tijela nije micao ni satima nakon što sam napustila zgradu; i ne samo zgradu, koja bješe metodistička crkva u Čelziju, već napustih, tada, i instituciju joge, takoreći; sebi se zakleh da mene ta istočnjačka foliranja više gledat’ neće, nikada.

Ali, nikada je veoma dugo vrijeme. O ‘nikada’ više odlučuje sudbina nego pojedinac. Hm. I ovo mi sada zvuči kao neka jogi mudrost. Na Ostrvu, izgleda, neprimjetno djeluje i kulturološka tranzicija: istočnjački mentalitet otkupljuje karmičke dugove zapadnoga uma.

Ne bi to bilo loše.

Čak primjećujem da mi je to postala neka vrsta opsesije, moja ‘izlječiva opsesijica’, što me odmah podsjeti na frazu ‘gledljiva komedijica’ koja mi je obilježila mladalačke odlaske u kino.

‘Gledljiva komedijica,’ odgovarao je uvijek dotjerani Bako iz Doma Omladine, kad god bismo ga pitali kakav je neki film. ‘Gledljiva komedijica’, rekao je i za ‘Pariz, Teksas’. I za ‘Smrt gospodina Goluže’. Uostalom, znao je da nebitno je i naše pitanje i njegov odgovor. Ulaznica je već bila kupljena. I pocijepana. Možda me je i više nego što slutim odredio taj izraz. Mene i generacije kino-posjetilaca. Pomogao nam da i negledljive dokumentarce iz naših života posmatramo kao ‘gledljive komedijice’.

Kulturološka tranzicija dakle: dok se, na primjer, Šangaj puni soliterima, Pizza Expressima i Starbaksima, mi na korigovanom Zapadu, uzgajaćemo povrće u dvorištu zgrade, peći kući svoju kafu, zastajati da osmotrimo čaplju na muljevitoj obali Temze; da oslušnemo plavu pticu kako pjeva na vjetru u goloj krošnji drveta.

I disaćemo bez prekida daha, šireći rebra na časovima joge.

Ujjayi dah, moja prva lekcija. Krenula sam, ovoga puta, sa nultog nivoa; ja i još dvije preostale početnice iz centralnog Londona. I Merilu, naša jogi, bivša hipi koka, duge, sijede kose.

Merilu nas nakon Ujjayi daha uči mudrosti da budemo dobre prema sebi, prvo, pa ćemo onda biti dobre i za druge. Iznenađeno otvorih jedno oko. Zar to nije ona sebična, neistočna vrsta mudrosti koja nas je i dovela dovde? Izgleda da nije; univerzalna je to istina.

‘Prvo upoznajte sebe,’ pjevuši Merilu. ‘Nije jednostavno ni sebi ugoditi. Mnogo puta glumimo jer nismo iskreni. Ugođavamo trendu, trenutku, osobi pored nas, a ne sebi. Dišite bez prekida i slušajte sebe. Tako ćete najbolje pobijediti stres.’

Ovaj savjet-majka-svih-savjeta djeluje na više nivoa.

Djeluje, na primjer, kasnije, u londonskom javnom prevozu, mom ljubimcu, kotlu inspiracije.

Moj ljubimac, međutim, ima svoj nepisani zakon: ljudi u londonskom javnom prevozu ne gledaju jedni u druge. Oni gledaju u predmete. Ili spavaju. Meni to smeta. Ja volim da gledam ljude. Štaviše, tu sam zainteresovanost za ljude (a ne toliko za životinje, biljke ili stvari) nekada smatrala svojom komparativnom prednošću. Zamalo mi to ubiše. E, pa neće moći. Udovoljiću sebi. Gledaću u vas, ljudi. Pitaću se koja je vaša priča, šta to tako tvrdoglavo čitate? Na koga ste tako lijepi, koje su se nacije u vašoj krvi pomiješale? Šta nosite ispod kaputa, u torbi, džepu, čarapi? U srcu. Zar vam zajednički boravak u kotlu nije magičan? Helou?

Opet ništa. U vozu sam, a tu se najtvrdoglavije izbjegavaju pogledi.

Prijatan ženski glas sa razglasa opominje putnike da prijave nadležnima ako vide bilo šta sumnjivo. Najsumnjivija sam im ja. Sada ne samo što ih gledam, već drsko čitam privatne spise sa ekrana laptopa nekog mladića koji je sjeo ispred mene. Kako se usuđujem?

To što čitam je mladićev scenario, još uvijek - kako piše u nazivu dokumenta - bez naziva. A mladić se zove Džejson. Untitled by Jason. Zapamtiću ime jer mu scenario nije loš. Mnogo akcije uz pokoji ljubavni predah; dobri, živi dijalozi. Klimam glavom, smješkam se i čitam. Možda i uspije, Džejson. Provjeravam gdje sam, da ne promašim stanicu. Putnici brzo sklanjaju pogled s mene.

U Džejsonovom je scenariju glavni negativac opet neki Rus, ‘Malinovich’. Vrtim glavom, pomalo razočarana. Rus je kliše, kao da sam isti lik vidjela u barem pet trilera u poslednjih par godina: kratko podšišan, stalno u kožnom mantilu, komunicira isključivo kratkim rečenicama komandnog karaktera i smrtonosnog sadržaja. A baš bi bilo dobro da je drugačiji, Malinovich, pa makar se na kraju ispostavilo da nije, da je isti kao svi mi, Rusi i Crnogorci, jer je nas i Rusa trista miliona.

I, tako, dok je voz ulazio u stanicu na kojoj ću ja izaći iz zajedničkog nam kotla, nisam odoljela, kucnula sam mladića po ramenu.

Trgnuo se i pogledao me u čudu.

‘Haj, Džejson,’ rekla sam. ‘Dobro pišeš, ali šta misliš da od Malinovicha napraviš Rusa-heroja, pozitivca, makar u početku? To bi bilo zanimljivo, previše je bilo Rusa-negativaca, zar ne?’

‘D-d-dobro,’ zamuckivao je. ‘H-h-hoću.’

Morala sam izaći na svojoj stanici. ‘Bye!’ mahnula sam Džejsonu kroz prozor voza.

Dobro sam se osjećala poslije toga. Dotakla sam tačku one starije, a mlađe, slobodne verzije sebe. Ujjayi! I Džejson će mi jednoga dana biti zahvalan. Nije veliki korak za kulturološku revoluciju, ali meni je mala pobjeda osobenosti nad nepisanim zakonom ranjenog društva vratila optimizam.

Optimizam: čak ni godine toksične tranzicije, kod Rusa, a i kod nas, nisu od svih napravile negativce. Preživio je i poneki heroj.

Preporučujemo za Vas