IZ LONDONA, s ljubavlju

Patchwork terapija

Znaju lukavi zapadnjački tržišni eksperti za ove napade emotivne gladi pred Božić, pa pojačaju ponudu sireva, maršmelovsa u svim bojama i oblicima; o čokoladi da i ne govorim. Ili o filmovima: Meril Strip ove je praznične sezone u ulozi Margaret Tačer. Može li božićnije od toga?
0 komentar(a)
Ažurirano: 26.11.2011. 11:35h

Zapadna je civilizacija već neko vrijeme na umoru. Bla-bla-šmrk. Previše je rasprostranjena ta priča, pa gubi na privlačnosti. Nije više nikakva avangarda vjerovati u ponovnu vladavinu Istoka. Ako hoćeš pravi underground – pridruži se onima koji rade na ozdravljenju Zapadne civilizacije, te grešne i ranjive stare cure.

Ipak je ona ‘naša’. Kako joj pomoći? Osvježiti staru patchwork deku pozajmljenim uzorcima sa drugih ćebadi: nasmiješeni budizam u zlatnoj boji, narandžasta nijansa afričkog sunca, holistički pastel istočnjačkog pristupa medicini, šareni kvadratić mediteranskog ludila. Samo kvadratić, molim; i, zašiti ga tik uz plavetnilo meditacije, da se ne proširi, ludilo, daleko bilo.

Zapadnjakušu, međutim, odjednom počinje tresti sasvim ne-underground groznica. Samrtna? Ljubavna? Šta da se radi? Krv da joj se pusti? Ne, ipak, to je ona vrsta groznice od koje je njoj, uličarki, odmah bolje: predbožićna groznica.

Ove je godine, barem u Londonu, božićno slavlje počelo odmah nakon 5. novembra, kada su gorjele lomače i pucali vatrometi u čast hapšenja Guy Fawkesa, jednog od (katolika) organizatora neuspjelog atentata na (protestantskog) kralja Jamesa I. To se dogodilo još početkom sedamnaestog vijeka, 1605. Nije joj ni čudo, Zapadnjakuši, da je na granici snaga; svašta je prošla.

Na gradskim su skverovima, uz ‘prigodne’ svečanosti i pokojeg ‘kampera’, još prije dvije nedjelje upaljena božićna svjetla: vilinska, slatka i zatupljujuća. Pogled se za njih neminovno zalijepi, pa, tako ufiksiran, odašilje neku toplu, uspavljujuću poruku mozgu.

‘Vidi te raznobojne lampice koje se kao vodopadi spuštaju niz zidove zgrada. I poput žar-ptica svjetlucaju iz krošnji drveća. Život je čarolija. Sve će biti u redu. Ommmmm.’

Hyde Park Corner i ove je godine, ipak - ranije nego prošle, pretvoren u Winter Wonderland. Onaj ko se, sasvim istočnjački, odlučio izboriti protiv odgajanja malih potrošačkih čudovišta u svojoj kući, a opet pokazati da živi za potomstvo, u tu Zimsku zemlju čudesa odvešće djecu sa, naravno, najviše 100 funti keša u novčaniku. Takva će osoba, naime, biti u zabludi da će djeci uspjeti odvratiti pažnju od skupih atrakcija, naprasno ih naučiti da uživaju u viršlama i šećernoj vuni dok im se oči i duša, uz minimum troškova, napajaju zimskom bajkom.

I veoma će se, ta divna osoba, skroz po zapadnjački, isfrustrirati.

Tumaraće bijelom zemljom čuda vukući svoje dijete (i čak par njenih prijateljica) za sobom, ispaljujući isprazne argumente ‘za’ i ‘protiv’, dok će se mladunčad cviljenjem boriti protiv nepravdi.

(‘Imaš para!’ bune se djevojčice. ‘A primaju i kartice.’

Ili:‘Zašto svi drugi mogu ići na klizanje sa Djeda Mrazovim pomagačima, a mi ne?’

‘Zato što sam ja iz Podgorice, a mi klizanje na ledu gledamo samo sa kauča i uz komentare Milke Babović. I dosta više!’)

A onda, nakon što se još jedna šećerna vuna, pomiješana sa senfom iz hot-doga, zalijepi za šiške, taman prije ekspolozije Velikog Plača, treba bježati iz Wonderlanda. Bježi, naivčino, koliko te male noge, koje, bježeći, vučeš za sobom, nose. Ionako, na svakom ćošku oko Hajd parka ima montažnih Djeda Mrazovih kolibica, sa patuljcima, jelenima i sitnim poklonima, bes-plat-no! Zbog njih moja sedmogodišnja kćerka još uvijek nepokolebljivo vjeruje u postojanje Santa Clausa, dok je sin, koji je odrastao u Zagrebu, sa tri i po godine već provalio da pravi Djed Božićnjak ne postoji, a da je taj koji nam je nosio poklone u stvari bio susjed Nenad, sa, nešto izmijenjenim glasom i očima, i to više zbog par čaša vina popijenih sa roditeljima, nego zbog glumatanja. Vrlo je rano, moj sin, podizan na Balkanu, prozreo uvijek pomalo tužnu realnost koja se skrivala iza bajki uvezenih sa Zapada. Sada uopšte ne mislim da je to loše.

Lukava božićna groznica. Svake joj se godine pokušam oteti iz kičastog zagrljaja. Sačuvati kritički um. Ali, bježeći od jedne klopke, upadnem u drugu. Neminovno je, klopke su svuda postavljene, po svačijoj mjeri pravljene. Moje su praznični filmovi i hrana.

Ušuškavaju me filmovima sa Širli Meklejn. Smijeh kroz suze. Širli mi je kao Holivud-varijanta Seke Sabljić kojoj se, iz nekog razloga, od svih naših glumica najviše uželim. Pred Božić mi talenat (i izgled) Tilde Svinton, ili Mirande Džulaj, mnogo ne znače. Dajte mi Širli Meklejn, u što starijem izdanju, to bolje (jer sve je luđa što je starija). Dobro, može i Meril Strip. Red Širli, red Meril. I dajte mi maršmelovs uz njihove filmove, i toplu čokoladu. Ne, to je za dezert. Prije toga hoću topljeni sir, kao prilog svemu!

Znaju lukavi zapadnjački tržišni eksperti za ove napade emotivne gladi pred Božić, pa pojačaju ponudu sireva, maršmelovsa u svim bojama i oblicima; o čokoladi da i ne govorim. Ili o filmovima: Meril Strip ove je praznične sezone u ulozi Margaret Tačer. Može li božićnije od toga?

Sudeći po najavi, film se bazira na zaista primjetnoj istorijskoj distanci: greške su tačerizma, naime, do danas mutirale u liderske vrline Gvozdene lejdi (ah, kako to dobro zvuči). Nije ni moglo drugačije kada Tačerku igra Meril-u-pohodu-na-još-jednog-Oskara Strip. Morao se film bazirati na mitologijom i godinama retuširanoj, ‘feminizam-na-tufnice’ vladavini baronice Tačer. Ne smeta mi to. Nije fer nastupati kontroverzno pred Božić 2011, sa rasprostranjenim protestima, nezadovoljstvom i očiglednim boleštinama Zapada. Dajte malo svjetlosti; dajte malo pravog lidera, pa makar ‘Regana sa jajnicima’, kako je Tačerku prozvala jedna feministkinja, onomad još, kada je nacija drhtala pred svakim sljedećim potezom vladarice.

Najava filma držaće nas u čežnji kroz Božić i Novu godinu, a onda će, kada nastupi poslijepraznično nezadovoljstvo i mrak, napokon početi prikazivanje u kinima. Tada će nam svakako dobro doći ovakve rečenice iz filma:

‘Ljudi više ne znaju razmišljati,’ izgovara Meril-Tačer. ‘Sada svi osjećaju.’

Da, u januaru će vjerovatno biti korisno zamrznuti osjećaje. I ‘osjetila’.

Pomislih na kampere iz londonskog Sitija, odnosno Occupy LSX (London Stock Exchange). I oni su izgleda otkrili rastapajuće efekte vilinskih lampica, maršmelovsa i tople čokolade. Ukoliko to nisu šifre za heroin, za čije pozamašno rabljenje, barem sudeći po iglama razbacanim oko šatora, korporativci optužuju kampere.

‘Naš je skup svijet u malom,’ brane se kamperi. ‘Kao i svuda u svijetu, i kod nas ima ovisnika. Ali i dijabetičara. I, naravno, ljudskog otpada’

Nije lako takvom svijetu. Pa ni takvom mikrosvijetu. Zato praznične klopke uspijevaju. Vilinske lampice, pahuljasti slatkiš u ustima, topli napici. Umjesto filmova, kamperi su se, ipak, okrenuli knjigama. U kampu, preko puta Starbaksa, postavljena je Starbuks biblioteka, u kojoj su isprva najpopularnije knjige bile: ‘Stanje nacije’, ‘1984’ i ‘Kapital’, da bi se, približavanjem praznika, prešlo na – Džona Grišama i njegove trilere iz sudnica trulog zapada.

Jedan od novijih dodataka londonskoj predbožićnoj groznici, koji uzima sve veću površinu na patchwork ćebencetu, je i Thanksgiving, američki Dan zahvalnosti koji se proslavlja poslednjeg četvrtka u novembru. Ovih su dana ćurke, kukuruz, i nadjev za pitu od bundeve najtraženiji artikli po skupljim samoposlugama.

‘Ali šta se tačno proslavlja Thanksgivingom?’ pita Džoš iz moje grupe petkom Sintiju, Amerikanku. ‘Kome se daje zahvalnost?’

‘Navodno su,’ predano odgovara Sintija, ‘Indijanci i Pilgrimi, prvi doseljenici, zajedničkom gozbom dali zahvalnost bogu žetve. U stvari treba zahvaljivati Indijancima jer oni su doseljenike naučili da uzgajaju kukuruz i pecaju, inače doseljenici ne bi preživjeli tu prvu zimu u Masačusetsu. I ko zna kako bi istorija onda izgledala.’

‘Preživjeli zimu?’ čudi se Džoš. ‘Ali bio je tek posljednji četvrtak novembra! Šta je bilo kad su se Pilgrimi probudili u petak? ‘Oh, shit,’ mora da su rekli. ‘Upravo je postalo još fucking hladnije. Pobijmo te proklete, lažljive Indijance.’ Hahaha.’

‘Nemoj mi tim tipično engleskim načinom ponižavati Thanksgiving!’ viče Sintija, odjednom ponosna Amerikanka.

Razmišljam kako, korak-po-korak ili invazivno, da uvedem pravoslavni Božić i Novu godinu u londonske proslave. Da se, braćo, slavi sve do februara. Do kineske Nove!

Živjela patchwork terapija!

Koja se, na kraju krajeva, izvitoperi u običan šoping, iskonski izvor zarade i zadovoljstva za našu Zapadnjakušu. Uličarku jednu.

Preporučujemo za Vas