ništa nije slučajno

Psihologija DPS

Stoga je razumljivo da se pametniji i provrtniji kadar – sklon uživanju naravski - bez ostatka predao i potrčao u DPS, još dok je bilo vrijeme
111 pregleda 0 komentar(a)
Kongres DPS, Foto: Savo Prelević
Kongres DPS, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 19.11.2011. 17:13h

„ako vi ... umijete napisati kolumnu u kojoj se ne spominje milo... to je preraslo u opsesiju... sigurno pomisli "joj, kako sam ih o jadu zabavio kad im iz glave ne izlazim, miševi mali, hihihi" (komentar – Vijesti online)

Psihopolitika vodeće partije, svjetionik je spremnim sljedbenicima, koji, što na emotivnoj što na interesnoj osnovi smjelo i suvereno penetriraju u sve pore života pronoseći neoliberalnu ideju. Pouzdanje u psihologiju, očito neizbježno, pokrenuto je iskrenom željom vlastodržaca da nađu utočište i oslonac van djelokruga svoga rada. Ujedno otkriva koliko je novopečena posjednička klasa i sama u vlasti erotike bez granica.

„Koka kola, marlboro, suzuki – to je život to nije reklama“!

Ako neko misli da je ovo samo pjesmica dilera iz blokadnih 90-ih, tader je posve u nesporazumu sa pretpostavkama našeg održivog razvoja. Dakako nije lako ideolozima „tranzicije“, naprotiv, jedva balansiraju između prerano minule komunističke askeze, lažne uostalom – sjetimo se jagnjetine - i potonjeg razigravanja potrošačke dinamike & rolexijade. Još teže je, nadalje, naći najmanji zajednički sadržalac između stranke patriotske, demokratsko socijalistike i antiradničke, nehumane prakse ekstremnog kapitalizma tzv. neoliberalizma. Braniti pride, privilegije kao da su temeljna prava – bez obzira na zakržljalo stanje pravne kulture - pomoću jedne nauke koja se lasno može okrenuti protivu tebe. Jer, malo li je kad jedan poznavalac materije opominje (nije političar) da je psihologija batina sa dva kraja.

Konačno, osebujne su prilike i psihologija postkomunizma: živi se za potrošnju i od potrošnje. Sve se i svako ulaže, rentira i prodaje. Prodaju se fabrike koje su nas hranile, prodaje se i zemlja na kojoj su bile izgrađene - da se neka budala ne bi sjetila da ponovo nešto gradi. Uostalom kako hoće, naše je da prodamo. Na individualnom planu ulažeš đedovinu, stan, najbolje novac – oće para na paru, radnu snagu, tijelo, izgled, glas, pravo glasa, vaučer. Kad sve to iscrpiš ili nemaš šta više, preporuka je da posmatraš i prepustiš se kontemplaciji, meditaciji ... nikako zavisti, ljubomori - opsjednutostima svake vrste.

Stoga je razumljivo da se pametniji i provrtniji kadar – sklon uživanju naravski - bez ostatka predao i potrčao u DPS, još dok je bilo vrijeme. Prednosti su sada svima očigledne: tamo se najviše prodaje, partipicira i ne može da fali. Potonja pamet ... e, ali tada je trebalo biti vizionar – ne obični potrošač i gladnov. Ko se tada nije snašao i priključio, red je da zauvijek zaćuti. Trebalo je biti prirodno glup i tup pa se ne dosjetiti da je zajedničke tekovine i đedovine znatno više od pojedinačne. A 'đe su još neiscrpni prirodni resursi: rudnici, šume, kanjoni, riječni tokovi, ostrva, uvale ... koje je DPS preveo na sebe - po osnovu namaknutih glasova. Ćutite ćutite, svi vi neostvareni, frustrirani, opsjednuti...

Privilegije je uobičajeno braniti uz prigodan izgovor: legitimitet, napredak – u jednini ili nekolicini, država, opšte blagostanje, ravnopravnost... Tome, rekosmo li već, služi teorijska disciplina zvana ideoligija: jednostavno, svoj lični i zasebni interes šarmantno obrazložiš i prikažeš kao opšti i krucijalni. Pohlepu, lakomost i pojačanu sklonost k potrošnji i uživanjima kao patriotski zanos. Otuda, marginalci neopijeni sladunjavim dimom ideologije svojom neopjevanom naivnošću prije svega, izazivaju neobuzdani smijeh. Ali i ljutnju sa najvišeg mjesta.

Možda će nekad, ako ne u okviru ove - onda neke buduće opozicije – sazreti svijest, oštra i jasna protivu razbaštinjenja i raskućivanja širokih radnih slojeva društva – građana – kao punopravnih vlasnika države. A koji svoju sporadičnost, izostavljenost i izopštenost iz bahanalija na vlastitoj imovini mogu da dožive lično. Pogotovo kad budu svedeni na puku, jeftinu i obespravljenu radnu snagu. Do tada, krotko i skrušeno, ćutke i „dostojanstveno“ gutati safru, jer vreba neka od dijagnoza iz Udžbenika „Psihologija na lak način“ – omiljenog štiva partijskih ideologa i simpatizera. Sve je bolje nego biti frustriran neostvarenošću i opsjednut svojom nemaštinom usred DPS-vrta u kojem cvjeta tisuću cvjetova. Frustriranima se nudi širok front: svi u odbranu „države“ - to jeste postojećih privilegija - novopečeni novoliberali drugačije ju ne mogu zamisliti. Država je za njih nepresušan izvor percepcije i zadovoljstva: čisto psihička stvar. Popeli se na državu ka' dijete na trešnju. Da barem ne lome grane...

Razliku između Države suverenog građanina i komuniste - nasilnika i podanika - već je primjerno objasnio J.V. Staljin dok još našim Učiteljem bijaše. Taj nauk živ je i danas. Elem: “Mi komunisti smo ljudi posebnoga kova“. Građani su međutim ravnopravni i sva „posebnost“ destaljinizovane države sastoji se upravo u tome. Ali eto, nađe se mjesta i u okviru obnovljene demokratije, da proviri Visarionovič, 'đe jedni – oni posebnog kova – nemilice udaraju etikete i dijagnoze svima ostalima. Iz obijesti i po osnovu čiste percepcije. Ima nas više – vele. Boljševici... i imaju više – neoliberali.

slobodijada.blogspot.com

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")