stav

Kafana

Ukoliko se slijedi logika naših otužnih tranzicija, mladi, koji su u kafanama, su na pravom mjestu, gdje se nalazi pogrešna šansa da se “uspije“. Od tamo će se početi i o njima raspredati legende
51 pregleda 0 komentar(a)
Piter Mank i Oleg Deripaska, Foto: Savo Prelević
Piter Mank i Oleg Deripaska, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 16.11.2011. 10:19h

Naslov može da glasi i “Kafić je naša tuga...“

Inostrana ekipa (namjerno isključeni pretplaćeni lokalci, jer se od njih očekuje uspavani diletantizam) ostarjelog i nekvalitetno raspričanog Manka je našla poslovne hrabrosti da prizna grešku i nađe način da zaliječi “ranu“ nepristojnog ponašanja nedostojnog jednog pametnog investitora, iako je bilo primjetno da uplašeno bježe od jednostavnog javnog izvinjenja. Treba razumjeti, ali ne odobravati, takav inostrani poslovni poriv – to su akademci podignuti na poraženoj teoriji biznisa koja izvinjenje sagledava kao slabost i kao eventualnu pravnu zavrzlamu.

Tako da je za očekivati da premijer bude dostojan predivne mlađane publike koja je došla da ga sasluša, pošto je očigledno u nepunih godinu dana služenja zajednici napravio diskontinuitet. Iako je bilo sporno da obrazovani, moderni i kultivisani političar sebe dovede u instituciju koja je koji mjesec ranije poručila hiljadama akademaca sa spiska nezaposlenih da nose vreće cementa, odnosno beru grožđe, takva odluka se stručno može obrazložiti. Nezaposlenost je toliko velika i poslušnost u timovima toliko ubitačno nerazvojna, da je jedino predsjednik vlade svojim prisustvom mogao obezbijeditii zrno ozbiljnosti u promociji projekta o devetomjesečnom zapošljavanju pripravnika.

Zato je poruka kako su mnoge “...Vaše kolege u kafićima, umjesto da traže posao...“, kao odgovor na pitanje o tome šta dalje ako ne mogu svi mladi u “čuveno lokalno preduzetništvo“, bila uvredljiva i nedostojanstvena, a ličila je na nedavne miločerske ispolitizirane odgovore. Stručni razlozi za ovo su bolno društveno jasni i vežu se za očekivanja zajednice da treba da se omogući ispunjenje zahtjeva mladih, ali i svih ostalih, koji žele da imaju normalnu – jednaku, a ne privilegovanu diskrecionu šansu, što tim javne administracije obavezuje da djela u ime i u korist svih njih. Prijeteći rječnik sa partijskih govornica ili traljavost neuspješnih ginekoloških kolumni i intervjua nije rječnik novih generacija školovanih ljudi, stoga je obaveza premijera da poštuje ovu populaciju bar zbog činjenice da je svojim godištem bliži njihovim svjetonazorima.

Kafići su ružnjikave birtije svih naših makroekonomskih i socijalnih životnih odluka za lokalne, ali i inostrane, genijalce biznisa, koji su po normama donjogoričkih oranžastih poljana proklamovani u status “sposobnih i snalažljivih“. Ukoliko se slijedi logika naših otužnih tranzicija, mladi, koji su u kafanama, su na pravom mjestu, gdje se nalazi pogrešna šansa da se “uspije“. Od tamo će se početi i o njima raspredati legende tipa: uložili su “svoj kapital“ (dobijen od države); “obezbijedili su ekonomski razvoj“ (pošto su teški na plaćanje poreza); “doveli su inostrane investitore“ (koje su upoznali opet po kafanama); “mora im se pomoći iz budžeta pošto su patriote koji su sve radili zbog nezavisnosti Crne Gore“. Treba se sjetiti jednog kratkog perioda, koju godinu unazad, kada lokalni bizmismeni nisu prestajali da “plaču“ po kafanama, jer se više nije dolazilo na otvaranja kafića, restorana, košarkaških i teniskih terena, dotadašnje jedine tržišne potvrde (van)i institucionalne milosti za čuvene “....prežalice“, a prežanje je bilo opet najljepše po onim istim crnogorskim kafanama u pozne ure. Svaka inicijativa o promišljanju razvojne budućnosti odnosno dugom roku u poslovanju bila je u cjelosti javno svođena na omiljeno marketinško lidersko etiketiranje tipa “zavist, gubitnici ili defetizam“, za sve koji se usude pomenuti stručne slabosti ili sistemske ograničenosti zauzetih poslovnih projekata.

Iako su opravdani razlozi odsustva njegovog sjajnog PR operativca, iznenađuje nekvalitetan javni nastup i loše činjenje, pošto premijerovom pristupu odgovornosti uopšte nisu tipični. U opisu posla primarna je stručna i institucionalna lojalnost prema zajednici i struci, koje ne pripadaju ni partiji, ni truloj mreži. Ali, kome će se kraljevstvu priložiti, znaće se iz javnog rječnika narednih nastupa. Treba vjerovati u čudo; samo da ne bude ono neviđeno Živka Nikolića. A, tamo su kafane posebno rječite...

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")