Mnogi će reći da je pukovnik Muamer Gadafi dobio ono što je zaslužio. Ko se mača lati, od mača i strada.
Libijski tiranin je sa lakoćom dozvoljavao da njegove oponente ili one koju su mu smetali muče ili ubijaju. Po tome ispada da je pravedno što je umro nasilnom smrću. Nakon što ga našli u prljavoj odvodnoj cijevi, pokazivali su ga kao krvavi trofej, a prethodno ga je istukla i ustrijelila gomila koja je organizovala sud linča. Sve se dogodilo u rodnom Sirtu. To je, naravno, primitivna pravda, ali kakvu je pravdu mogao očekivati masovni ubica?
Pa ipak, ima nešto duboko onespokojavajuće u linčovanju, nezavisno od žrtve. U vrijeme dok su se gomile ljudi u Sirtu i Tripoliju radovale smrti despota, drugi su iskazali sumnju u ispravnost njegove ponižavajuće smrti. Francuski intelektualac Bernar Anri Levi, koji je podržao libijsku revoluciju, napisao je sa ogromnom dozom narcizma da je linčovanje Gadafija „zaprljalo u suštini moralni“ narodni ustanak.
S tom ocjenom moguće je sporiti. Kao i u svim krvavim revolucijama, moral diktatorovih protivnika nikad nije bio besprekoran. Pobunjenici koji su Gadafijevu zemlju pretvorili u ruševine u nekim su slučajevima bili surovi kao i ljudi protiv kojih su se borili.
Ali u Levijevoj kritici postoji još nešto nepravedno. Govoriti o prljanju morala znači ne uhvatiti smisao. Problem grube pravde u formi osvete nije sadržan u tome što je ona nemoralna. Mnogi od nas mogu naći da je prijemčiv princip iz Starog zavjeta „oko za oko, zub za zub“. Mi želimo da čovjek koji je druge natjerao na stradanje, strada, po mogućnosti, u istoj mjeri. Pravda gotovo uvijek sadrži element osvete.
Ipak, problem osvete sastoji se u tome što ona provocira dalju osvetu, pokrećući krug nasilja i odgovora na nasilje – kulturu vendete. A vendeta je po određenju ne toliko nemoralna, ili čak nepravedna, koliko je nezakonita. Ona cvjeta u društvima koja nisu vezana zakonima koji se ravnopravno odnose sve ili čak bilo kakvim formalnim zakonima. Kodeks časti nije isto što i vladavina zakona. Iako ta vladavina ne mora obavezno da zadovolji osjećaj pravde kod svakog, ona zaustavlja ciklus nasliničke odmazde.
Stari Grci su to odlično razumjeli. Sjajan komad o unutrašnjem konfliktu između zakona i pravednosti – Eshilove „Eumenide“, priča su o ubistvu i osveti, u kojoj su Furije predstavnici pravde. One podstiču ljude da čine strašne zločine uz riječi: „Tvrdimo da smo mi predstavnici istinske pravde... Krvni osvetnici, stalno u hajci, mi ih gonimo do kraja“... a taj način Furije su pomogle Orestu da se osveti svojoj majci Klitemnestri koja mu je ubila oca Agamemnona. Orest je ubija i na taj način nastavlja ciklus nasilja.
Atina, boginja mudrosti i zaštitnica Atine odlučuje da samo pravedno sud od 12 porotnika može da smiri Furije i uspostavi mir. Ali, sudovi su rijetko kada idealni. U tom slučaju porotnici su se podijelili na pola i natjerali tako Atinu da donese odluku koja će opravdati Oresta. To, moguće, ne zadovoljava grubi osjećaj pravde, koju su tražile Furije, ali je uspostavilo vladavinu zakona koje je staru Grčku učinilo civilizovanom.
Treba podsjetiti da grčka demokratija nije mnogo ličila na naše savremene demokratije, kao što stara Grčka nije mnogo slična današnjem Tripoliju. Bez obzira na to što komad „Eumenide“ prenosi važnu lekciju, koja ostaje aktuelna: nasilju, koje zakon ne kontroliše, neće biti kraja. Revolucije rođene u krvoproliću gotovo uvijek dovode do još većeg krvoprolića. Tako je bilo prije 2500 godina, i to je istina i danas.
Malo ko je to bolje shvatao od poljskog demokratskog aktiviste i mislioca Adama Mihnjika, jednog od heroja koji su 1980-ih pomogli da se okonča komunistička diktatura u njegovoj zemlji. Dok su drugi Poljaci tražili osvetničku, grubu pravdu za komunističke vođe i njihove pomagače, Mihnjik je savjetovao pregovore, kompromis i pomirenje, čak i sa bivšim ugnjetačima.
Mihnjik dopušta da su sve revolucije nepotpune u smislu da neće svi grešnici biti kažnjeni i da neće svi koji su činili dobro biti nagrađeni. A, po njegovim riječima, takav ishod značio bi dalje nasilje: „Kompenzacija za nanesenu štetu neizostavno donosi novu štetu, često veću od one prethodne“.
Eto zašto je linčovanje Gadafija opasan predznak za Libiju. Bilo bi daleko bolje da su ga živog predali legalnom sudu. Krivični proces u Libiji, najvjerovatnije, ne bi bio jednostavan. Četrdeset dvije godine duga diktatura nije baš plodno tle za obuku i sticanje iskustva neophodnih za stvaranje nepristrasnog suda. Najvjerovatnije je i da je nemoguće da su bivše žrtve diktatora mogle da mu sude bez predrasuda. Upravo je iz tog razloga formiran Međunarodni krivični sud u Hagu.
Suđenje Gadafiju vjerovatno ne bi zadovoljilo osjećaj pravde kod svakog Libijca, ali bi pomoglo da Libijci steknu veće poštovanje prema vladavini zakona. Moguće da će suđenje Gadafijevom sinu, Saifu Al Islamu, imati takav efekat. Ako je tako, onda suđenje u Hagu može postati njegova najveća usluga svom narodu.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
