Nacrt petnaest amandmana na postojeći Ustav (od kojih većina ima i alternative) sadrži i amandman kojim se uređuje i drugačiji postupak izbora predsjednika i sudija Ustavnog suda. Ovo pitanje, koje je već duže predmet interesovanja stručne javnosti, vrijedi sagledati i kroz postojeće uporedno-pravne modele, s tim da se odmah uočava da je predloženi model u osnovi simplifikovana i nedovršena verzija ustavnog rješenja Republike Srbije (čl.172) i preslikana verzija bugarskog modela (čl. 147 st. 1 Ustava Bugarske).
I
Način izbora sudija Ustavnog suda u uporedno-pravnim sistemima država EU nije uređen na jednobrazan način. Postoji veći broj modela i preovladava izbor od strane predstavničkog tijela po vrlo precizno ustanovljenoj proceduri, uglavnom sa izborom između većeg broja predloženih kandidata. Drugi model je da sudije imenuje predsjednik države (sa raznim modifikacijama kada je u pitanju postupak predlaganja kandidata) i, konačno, postoji tzv. mješoviti izborni model (hibridni).
Crna Gora sada ima ustavno rješenje da predsjednika i sudije Ustavnog suda predlaže predsjednik države, a bira Skupština većinom od ukupnog broja poslanika (identično kao u Republici Sloveniji). U sistemima gdje parlament vrši izbor većina za izbor je veća od obične većine pa tako Španci i Švajcarci imaju 3/5, Hrvati 2/3, itd.
Broj sudija Ustavnog suda takođe je različit pa tako Njemačka ima 16, Srbija i Češka 15, Hrvatska 13, Španija i Bugarska 12, Slovenija 9 itd. Crna Gora je prvo imala 5, sada ima 7, a predlaže se da se broj poveća na 9. Prvo što se uočava je da je u potpunosti izostao odgovor od strane predlagača zašto se uvećava broj sudija, osim što se da zaključiti da je to urađeno da bi bilo moguće izvesti izbor „po trećinama“. Ovom prilikom samo podsjećanje da je Evropska komisija, kada su u pitanju sudije redovnih sudova, ukazala na činjenicu da Crna Gora u odnosu na broj stanovnika ima broj sudija koji je iznad evropskog prosjeka, pa bi bilo bolje umjesto uvećanja broja sudija ojačati stručnu službu Ustavnog suda.
U stručnoj javnosti uglavnom nema spora da predloženi amandmani XIV i XV sadrže poboljšanja kada je u pitanju Ustavni sud, ali definitivno najviše pažnje, dilema i mogućih neslaganja izaziva predložen način izbora samih sudija. Predloženi mješoviti model izbora (po tri sudije bira Skupština, predsjednik i Sudski savjet) koji predstavlja simplifikovanu i nedovršenu verziju modela izbora sudija u Srbiji i kopiju bugarskog Ustava, očito nije naišao ni na otvorenu podršku samog Ustavnog suda CG. Stoga se sa pravom može postaviti pitanje zašto se predlaže nedovršen model Srbije, koja je pri tom iza Crne Gore u procesu pridruživanja EU, i zašto nije predložen model Hrvatske koja je uspješno prošla putanju koja sada predstoji Crnoj Gori.
II
Postupak ustavne reforme Republika Hrvatska je sprovela 16. juna 2010. godine kada je usvojila izmijene Ustava, čime je omogućen završetak pristupnih pregovora sa EU. Ustavnim izmjenama posebno je ojačana nezavisnost pravosuđa i osiguran nezavisan izbor sudija, kao i puna nezavisnost narodne banke i Državnog ureda za reviziju. Onemogućena je zastara za krivična dijela ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala, pravo na pristup informacijama postao je ustavna kategorija, a ojačana je i uloga ombudsmana kojem je dat imunitet od krivičnog gonjena.
Ustavnim promjenama izvršena je izmjena u pogledu izbora sudija Ustavnog suda, na način da je podignuta ljestvica za izbor sudija, pa je sada neophodna dvotrećinska većina glasova saborskih zastupnika. Postupak predlaganja sudija Ustavnog suda, koji je uređen Ustavnim zakonom, sprovodi ustavni odbor Sabora koji upućuje javni poziv pravosudnim institucijama, pravnim fakultetima, advokatskoj komori, pravničkim asocijacijama itd. da predlože kandidate za izbor jednog ili više sudija Ustavnog suda. Po prijemu kandidatura ustavni odbor Sabora odbacije nepravovaljane kandidature i obavlja javni razgovor sa svakim kandidatom koji ispunjava uslove za izbor. Skupštinski odbor zatim sastavlja listu kandidata koji ulaze u uži izbor, koja po pravilu sadrži više kandidata od broja sudija koji se bira i mora sadržati obrazloženje iz kojeg se jasno vidi zašto je odbor pojedinom kandidatu dao prednost u odnosu na drugog. Sabor na plenarnoj sjednici glasa pojedinačno o svakom predloženom kandidatu. Predsjednika Ustavnog suda Hrvatske biraju između sebe 13 sudija ovog suda, na period od 4 godine.
III
Republika Srbija, kod koje se takođe najavljuju ustavne promjene, ima postupak za izbor 15 sudija Ustavnog suda koji je zahtjevniji u odnosu na predloženi postupak u Crnoj Gori.
Pet sudija Ustavnog suda Srbije bira Narodna skupština, 5 imenuje predsjednik Republike, a 5 opšta sjednica Vrhovnog kasacionog suda Srbije. Ustavom Srbije je uređeno da Skupština bira 5 sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži predsjednik Republike, predsjednik Republike imenuje 5 sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži Narodna skupština, a opšta sjednica Vrhovnog kasacionog suda imenuje 5 sudija između 10 kandidata koje na zajedničkoj sjednici predlože Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca.
Sudije Ustavnog suda Srbije, kao i u slučaju Hrvatske, iz svog sastava biraju predsjednika na period od tri godine, tajnim glasanjem (čl. 172 Ustava RS).
IV
U pravcu sagledavanja ponuđenog novog crnogorskog ustavnog modela, vrijedi vidjeti primjer Španije i Bugarske.
Čl. 159. st. 1 Ustava Španije normira da “Ustavni sud se sastoji od 12 članova koje imenuje kralj i to četiri na prijedlog Kongresa većinom od tri petine njegovih članova; četiri na prijedlog Senata istom većinom; dva na prijedlog vlade i dva na prijedlog Generalnog savjeta sudske vlasti”.
U Bugarskoj od 12 sudija Ustavnog suda Bugarske jednu trećinu bira Narodno Sobranje, jednu trećinu postavlja predsjednik Republike, a jednu trećinu bira opšti zbor sudija Vrhovnog kasacionog suda i Vrhovnog administrativnog suda” (čl. 147 st. 1 Ustava Bugarske).
Sudeći po izloženom izgleda da je crnogorski usavopisac za model izabrao bugarski ustavni sistem koji (i ako se radi o državi članici EU) ne bi trebao biti pretjerano pravni uzor. Tom u prilog ide i stav crnogorskog Ustavnog suda koji ukazuje da “primjena predloženog modela u praksi ima za posljedicu da tako ustanovljeni Ustavni sud predstavlja nehomogenu reprezentaciju različitih legitimiteta, odnosno političkih i drugih interesa”!
V
Složenijim procedurama za izbor sudija Ustavnog suda, koje su inače karakteristika većine evropskih ustavnih modela, obezbijeđen je transparentniji postupak izbora i veći opseg mogućih kandidata, čime se prirodno obezbjeđuje njihova veća nezavisnost i podiže profesionalni autoritet suda.
Nesporno je da mora doći do izmjene Ustava Crne Gore kada je u pitanju Ustavni sud i to prije svega usljed činjenica da sada isključivo pravo predlaganja sudija ovog suda ima predsjednik Crne Gore (čl. 95 Ustava CG) a da pri tom taj isti sud odlučuje da li je Predsjednik države povrijedio Ustav (čl. 149 st. 4), što je jedan od tri načina prestanka njegovog mandata. Ustavni sud bi trebalo da ima neupitnu nezavisnost i nepristrasnost kada je i ovo pitanje predmet njegovog odlučivanja.
Predloženi model iz Nacrta amandmana XV ustavopisac bi morao izvesti do kraja ukoliko ostaje na modelu “trećina” na način kako je to definisano npr. Ustavom Srbije ili još bolje da odustane od tog modela i u potpunosti primijeni hrvatski model. Jedina modifikacija na hrvatski model bila bi da postojeći saziv sudija Ustavnog suda nastavlja rad do isteka mandata na koji su birani, a da svaki naredni sudija bude biran po novom ustavnom modelu.
Bonus video:
