Reciklaža

Ogledalce, ogledalce moje...

Nigdje kao u Crnoj Gori ne postoji takva prisnost između običnog čovjeka i političara. Gotovo dirljivo izgleda ta „tajna veza“. Poltronsko-snishodljiva, najčešće. Rijetko iskrena
89 pregleda 0 komentar(a)
Đukanović, birači, Foto: Arhiva "Vijesti"
Đukanović, birači, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 05.11.2011. 09:54h

Najpopularnije javne ličnosti u Crnoj Gori su političari. Blago njima! I nama š njima, što bi rekli buksovci. Nije da nisu važni. Taman posla! I da nisu, posao kojim se bave je važan. Ili bi trebalo da bude. Ne za njih, koliko za nas. Građane pokorne. Makar su takva pravila. Mi ih biramo da svima bude bolje. I nama i njima i... široj i užoj rodbini, kumovima, prijateljima... I državi, uzgred. Oni znaju kako to da udese, jer su profesionalci. I nije im lako. Pogotovo u Crnoj Gori. Svako svakoga zna. I ko su mu bili preci. I od kojih je. I ko mu je bio razredni ili razredna u školi. I kako je bio nestašan ili stidljiv k'o mali. I đe je kupovao burek. I ko mu je bila prva đevojka ili momak (ako je u pitanju žena-političar, prim. aut.). I đe je išao na plažu. I đe izlazi. I ko je „dobar“ sa njim. I je li dobar čovjek. I ko mu zlo misli...

Nigdje kao u Crnoj Gori ne postoji takva prisnost između običnog čovjeka i političara. Gotovo dirljivo izgleda ta „tajna veza“. Poltronsko-snishodljiva, najčešće. Rijetko iskrena. Oni su naše komšije. Sretamo se na ulici, u restoranu, na utakmici. Gledamo ih na televiziji. Na Internetu. Na You Tube-u. Čitamo u novinama.. Postali su dio naše svakodnevice. Ikonografija jutarnje kafe. A opet, što su nam bliži, sve su nam dalji. Jer od njih stalno nešto očekujemo. Da pomognu, da „učine“, da udijele, da zaposle, da kažu „po koju lijepu“... Svega su oni svjesni. Težak narod, ni oni ne mogu biti laki. Prihvatili rizik javne djelatnosti. Oni su glavni u državi. Odlučuju o kvalitetu naših života. A i njihovih...

Da li su oni odgovorni što su takvi ili smo ih mi takvima napravili? Da li oni poznaju bolje nas, nego mi njih? Da li su oni slika društva koje predstavljaju ili je društvo takvo - jer su oni takvi? Imamo pomalu nadrealnu situaciju. Idemo naprijed, a vraćamo se nazad! Spolja gladac, a unutra jadac. Evropa nam je odškrnula vrata, a NATO blagonaklono namiguje. Crna Gora je pozitivan primjer u regiji. Civilni sektor uspijeva da se nametne kao partner Vladi u donošenju važnih odluka. Nikad više putovanja, susreta na najvišem nivou, razmjena, evropskih projekata, novih ili obnovljenih puteva, škola, domova zdravlja, aerodroma, tunela, marina, ski-centara, vode za primorje... Ipak, vlada je prinuđena da daje skupe garancije za KAP i Željezaru. Nedostaje politički konsenzus oko ključnih modaliteta privrednog oporavka i korišćenja energetskih resursa. Valorizovanje turističkih, poljoprivrednih, ekoloških i sportskih potencijala ne ide željenom dinamikom i osmišljenim pristupom. Svakodnevno štrajkuju radnici preduzeća koja su pala pod stečaj ili propala. Pothranjuju se stare „podjele“ i stvaraju nove - poput jotovanih i nejotovanih Crnogoraca. Deklarativno se ističu reforme u svim sferama društva. U praksi, organizacija rada se često svodi na „gašenje požara“ i „odloženu“ viziju. I studentima je prekipjelo - topla voda i krevet više, samo su površna projekcija dubljeg nezadovoljstva opštim uslovima studiranja. Haotična slika organizacije državne i lokalne uprave odraz je dugogodišnje prakse zapošljavanja po partijsko-interesnom ključu. U Budvi nijesu imali bolje lokalne vlasti od Drugog svjetskog rata! Šta reći! U vrijeme ekspanzije nekretninskog buma slivaju se milioni eura u privatne i državne resurse. Loše posljedice svjetske ekonomske krize, uz neodgovorne kreditne podrške banaka „domaćim biznismenima“, kreirale su deprimirajući ambijent za preduzetništvo i fer poslovanje. Srednja klasa, koja svakom društvu treba da obezbijedi skladan i uravnotežen razvoj - uništena je. Umjesto toga, nastala je „nova klasa“. Poznato je kako je sticala imetak, uz zvuke drečeće turbo-folk muzike. Nova klasa kontroliše tokove novca i napretka, samo sebe ne kontroliše. Život običnih ljudi svodi se, obično, na borbu za opstanak.

Jednom mi je Puro, idealista, sanjar, Crnogorac od malih nogu, izložio svoj koncept idealnog društva: Ovako ti ja to zamišljam, Kole. Društvom vladaju ljubav, mir, harmonija. Tamo žive ljudi različitih religija, vjera, nacija, jezika, polova, klasa, rasa - a svi građani iste države - i isti po svemu. Razlikuju se samo po tome što ne znaju po čemu su isti! Ne opterećuju se oni mnogo time. Svako radi svoj posao najbolje što može. Zarađuju onoliko koliko im treba. Višak daju u dobrotvorne svrhe. Vole da se druže, da pomažu jedni druge, da vode ljubav, da jedu domaću hranu, da putuju, da voze biciklo i da, jednom u mjesec dana, prelistaju novine. Vole da čitaju knjige, da idu u pozorište, da se bave sportom, da igraju društvene igre. Svi slave kada se neko rodi, svi tuguju kada neko umre. U državi nema političara, popova, vojnika, policajaca, kriminalaca, bankara, brokera, lopova, izdajnika, patriota. Nemaju potrebe za njima, a i ovi se ne bi uklopili - jer nema posla za njih. Državu vode isključivo žene - volonterski. Vladu i parlament nemaju, jer sve funkcioniše normalno, to bi bio samo nepotrebni trošak. Niko ih ne kontroliše što rade, jer ne umiju da se prave da rade, nego stvarno rade. Koliko mogu. I samo ako znaju što rade. Ako vide da neko drugi bolje radi od njih, oni mu prepušte. Poštuju onoga ko više zna. Ne potcjenjuju onoga ko zna manje. Nemaju sudova. Niko nikoga ne tuži. Niko nikoga ne vrijeđa. Niko nikoga ne mrzi. Škole i bolnice su im za primjer. Nastavnici i doktori su najomiljeniji građani. Jedni vaspitavaju i uče djecu, drugi pomažu i liječe bolesne. Naučnici, umjetnici, sportisti - imaju sve uslove da napreduju i da pokažu svoj talenat. Radnici, seljaci, poljoprivrednici, zanatlije - proizvode onoliko koliko je nužno. Trgovci posluju sa svima. Ne mogu biti na gubitku, a zarađuju kao i svi ostali. Jedino ih brine, kao Gale nekada, da im nebo ne padne na glavu! Zato se svi skupe jednom godišnje na glavne gradske trgove, seoske proplanke, planinske vrhove. Muškarci, žene, mlado i staro - svi ponesu sa sobom sendvič, voće i - kišobran. Pjevaju pjesmu Suncu i Zemlji. U tačno određenom trenutku - svi rašire kišobrane. Nebo im ne može ništa, lica im ozari sreća...

Kada je prije pet godina Crna Gora obnovila državnu samostalnost, očekivalo se da pregnu ka izgradnji pravne države i boljeg standarda građana. Politička moć se dobija glasovima na izborima. Obično se kaže da se u Crnoj Gori u posljednjih dvadeset godina glasa za - jer ste protiv onih drugih. Između dva zla, biraj manje. Izgleda da to i dalje traje. I dalje se daje glas onima što sjede na himnu, mrče na zastavu i blagosiljaju fašisoidnu filijalu SPC u Crnoj Gori. I dalje se daje glas braniteljima države od njih. Koju ne odbraniše i od sebe, od sopstvenog „biznisa“, od sopstvene alavosti, od sopstvenog licemjerstva.. Čovjek je i društveno biće i posebna jedinka. Rastrzan između tih dviju krajnosti - traži mjesto za sebe. U društvu. U sebi. Ne snalazi se uvijek najbolje. Pravi greške. Nekada namjerno. Nekada ne. Opijen uspjehom - zaboravi na druge. Za neuspjeh - okrivljuje druge. Da postigne cilj - dozvoljena su sva sredstva. I prejaka riječ... Nije loše ponekad virnuti u ogledalo. Ako je odraz kriv, ogledalo nije. Bolje da promijenimo sebe. Nego ogledalo. Ali je teže. I duže traje. Bitno je da postoji volja. Ako ne postoji volja, onda ćemo razbiti ogledalo. I kupiti novo. Da bismo ostali isti.

Preporučujemo za Vas