NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Generali bez vojske

Balkanski lideri su nerijetko vizionari, utopijama skloni, pak ih nije lasno pratiti. Koraci su njini od sedam milja i vjetrovitog smjera. Stoga na mjestu suverenog, svojeglavog građanina, rado vide podanika, podložnog lakonogog sljedbenika
0 komentar(a)
Ažurirano: 22.10.2011. 11:07h

„...a apsolutni nam je prioritet da postanemo članica NATO saveza... Treba da shvatimo da neke odluke koje su dobre za zemlju moramo donijeti čak iako ih većina građana ne razumije. Nadam se da će građani to shvatiti i pustiti lidere da odlučuju“ (I. Lukšić, okupljenim ambasadorima i predstavnicima američkih fondacija)

„...ako hoćemo da naša civilizacija opstane, moramo prekinuti s navikom da se pokoravamo velikim ljudima. Veliki ljudi mogu učiniti velike greške“ (Karl Popper – Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji)

Naši političari su van svake sumnje velikani. Blagodareći prevashodno njima i u naučnim istraživanjima lideri smo u regionu. Premijer se nada da će građani, iako većina njih – mnijenja je - slabo šta razumije, nadalje podržavati kurs Partije. Uostalom ni Ajnštajn se svojevremeno nije mogao pohvaliti razumijevanjem i podrškom širokih narodnih masa. Razumijeli su teoriju relativiteta u početku svega njih dvojica – trojica, ako računamo i samog Ajnštajna. Građani uglavnom - ni danas - ne razumiju i ne haju za nauku, teoriju relativiteta, poeziju... ali i ne smetaju: kao Kopernik i Ajnštajn, ništa manje i učenjaci potonji, jednako cjepidlače i arče - hajde sebe - nego i novce poreskih obveznika. Otisnuše na nebesa, prelamaju gravitaciju zemlje i mjeseca – kruže oko Marsa. A tek političari...

Najnovije Premijerovo otkriće da Amerika ima novca treba veselo pozdraviti i - nadajmo se – odgovarajuća podrška glasača i naučne javnosti neće izostati. Sjedinjene Države i samostalna Crna Gora - biće to neviđeni spoj snage i pameti, investicija i ideja, visoke tehnologije i divlje ljepote, tvrdog kapitala i nevine razigranosti. Bjelodano, premijer je smjelo zakoračio u polje tajnog i nepoznatog. Opet smo na pragu investicionog buma. Neka se spreme Čelebić, Roćen&Co.

Naši lideri su prevazišli rutinske državne poslove: radno angažovanje stanovništva, plate – povišice, kvalitet života. Feudalna statika je bliža njihovom senzibilitetu: investicije u nekretnine, namirivanje troškova administracije i poslanika, njegovanje dobre volje protiv korupcije, partijska svijest... sve to košta, a ne donosi prihode. Otuda su investicije koje donose dobit, obaveza stranog i strateškog partnera. Strateškog, jer nemamo namjeru da mijenjamo kurs. Strancima snažna poruka: mogu da se odomaće - čije ovce toga i planina. Ako ne vjeruju u nas - mogu i sami da se brane na našoj teritoriji. Imaju načina. Balkanski lideri su nerijetko vizionari, utopijama skloni, pak ih nije lasno pratiti. Koraci su njini od sedam milja i vjetrovitog smjera. Stoga na mjestu suverenog, svojeglavog građanina, rado vide podanika, podložnog lakonogog sljedbenika. Od preše im je laka konjica, gotova vazda polećeti: u po' dana u po' noći.

Al' hoćeš - građani preozbiljno shvataju sebe i svoju slobodu pak zaboravljaju da je Partija tj. lideri njeni, vazda u pravu. Eto i neprilike principijelog karaktera: ko je suveren u demokratskoj Državi - građani ili njih nekolicina. I dok mislimo da imamo Državu isturaju se oni: velikani koji nas vode. Građani se tader jogune i opiru – lako im je - Partija se latila evropskog puta, od nevolje ili ničim izazvana, nebitno je za ovu pisaniju. Postavši pritom mehka i nenasilna. A ni Tito više nije tu da nas vodi – koga u vilu koga na Goli – rukovodioci nam se povazdan potucaju i pustozvrcaju od masonerije do Pete avenije.

Veliki učitelj radničke klase E. Kardelj, govorio je da je najteža bitka Partije bila ona sa zaostalom sviješću. A zaostala svijest je bila manje više svaka. Učove sveobuhvatne i korijenite reforme nijesu nailazile na oduševljenje ali su jednako i sustavno sprovođene silom državne prinude. Zaživjele su određenim stepenom implementacije mada neobične rezistentnoj, inertnoj masi – radničkoj i ostaloj klasi. Najvećem vođi naših naroda, dočim, nije bilo ni važno što se zagovara i kuda sve to vodi, već kako se sprovodi. Presudan je način – bez oklijevanja i oštro - bitna je brzina a ključna riječ zove se disciplina. Za utvrđivanje i ispitivanje iste ponajbolje su čudnovate i neshvatljive odluke, nagli i neočekivani zaokreti: tako se odabiraju i kale partijski kadrovi.

Elem, nije zgorega da svi opet postanemo krotki i poslušni. Članovi Partije koji slijepo slijede svoje rukovodioce - pa kuđ izdere: „Nadam se da će građani to shvatiti i pustiti lidere da odlučuju“. Dobro, građani koji tako „puštaju“ nijesu više građani još manje državotvorni. Ali jesu članovi: živjela Partija. Kao da je tu i odgonetka dvosmislenog komplimenta R. Gelbarda na adresu Premijera: „Možda je mlad po godinama, ali je star po iskustvu“.