RECIKLAŽA

Identitet(i) nasušni

Danas, pet godina nakon sticanja nezavisnosti još imamo „podijeljenu“ Crnu Goru. Iako nezavisnu. Zašto?
0 komentar(a)
Ažurirano: 08.10.2011. 12:22h

Proteklo je dvadeset godina od krvavog raspada Jugoslavije. Vrijeme ratova, zločina, egzodusa stanovništva, sankcija, pljačkaških privatizacija, nacional-šovinističkih euforija sada zamjenjuje vrijeme mirovnih inicijativa, pokajničkih izjava, stidljivih povrataka na bivša ognjišta, ekonomskih i kulturnih povezivanja, regionalne saradnje i evropskih integracija. Procesi uspostavljana demokratskih svjetonazora novonastalih društvenih zajednica ne idu tako brzo. Možda je to i očekivano, rane su još svježe.

Crna Gora je posebna priča. Raspolućenost političke scene najbolje se očitava u odnosu prema crnogorskoj nezavisnosti. Malo podsjećanje: pristalice fronta za nezavisnost, u početku predvođene Liberalnim savezom, vjerovale su u drugačiji sistem vrijednosti. Ljudi različitih konfesija zalagali su se za antiratnu ideologiju, emancipatorsku politiku, slobodarski duh. Bio je to istinski građanski pokret za autonomiju pojedinca i kolektiva od pogubne politike krvi i tla! Nezavisna Crna Gora je bila prvi uslov za postizanje tog cilja. Raskol unutar najmoćnije političke strukture 1997. godine donio je neophodnu političku prevagu projektu nezavisnosti. Tada nastaje svojevrsni luping. Ideju nezavisnosti podržavaju mnogi „prebjezi“- mahom iz oportunističko-interesnih razloga, manje zbog same ideje slobodnog društva. Protivnici su bili zagovornici zajedničke države. Optužuju vladajuće stranke za kriminal i tajkunsko privatizovanje državnih resursa. Ipak, zarad zajedničke države sa Srbijom, agresivno u Crnoj Gori zastupaju istu onu politiku koja je odnijela živote više stotina hiljada ljudi, razdomila oko četiri miliona, razarala Vukovar, Dubrovnik, ubijala Sarajevo... Teško je nabrojati sve afere i skandale koji potresaju Crnu Goru, koja se sistematski predstavlja kao Meka kriminala, korupcije, šverca. Iskovana je perfidna floskula da se osujeti nezavisnost: „demokratija, pa država“. U istoriji nije zabilježen takav proces nastanka države. Tijesnom većinom na referendumu i, uz blagoslov međunarodne zajednice, Crna Gora postaje nezavisna država 2006. godine.

Danas, pet godina nakon sticanja nezavisnosti još imamo „podijeljenu“ Crnu Goru. Iako nezavisnu. Zašto? Zato što su se karte malo promiješale, ali su svi nastavili da igraju istu partiju. Neki su zamijenili mjesta, ali glavni igrači ne mijenjaju pravila igre. Nekadašnji građanski front za nezavisnost - rasplinuo se. Jedan njegov dio, iz pozicija NVO sektora, intelektualca i medija oštro kritikuje očigledne zloupotrebe vlasti i nespremnost da se krene u izgradnju institucija i iskrenu borbu protiv korupcije, kriminala, nepotizma. Jedan dio intelektualaca, zbog privilegija, poltronerije ili uobrazilje u sopstvenu nepogešivost, nekritički duva u vjetar vladajućim strukturama. Jedan, možda veći dio, posmatra kako se krune ili izvrću ideali u koje su vjerovali. Ne vidjeći bolju političku alternativu, pomalo zgađen ukupnom političkom scenom, čeka rasplet. Vladajuće garniture postaju taoci sopstvenih kadrovskih rješenja. Omoćalih, ogrezlih i „zaslužnih“. Visoko pozicioniranih u vladi i lokalnoj upravi. Trpe ih kao tegove o vratu partije i javnog interesa. Takvima ovakva politička rašomonijada najviše odgovara. Opozicija se nikad nije suštinski odrekla programskih ciljeva svog predreferedumskog političkog djelovanja. To se najbolje vidi kada se povede priča o vjeri, naciji, jeziku... Nada u jednu građansku partiju se raspršila zbog nedosljedne i kratkovide politike koketiranja sa nacionalistima i agresivne retorike.

Umjesto stvaranja uslova za bolji život građana, politička scena liči na arenu zajapurenih branitelja nezavisnosti i njenih osporavatelja kroz prizmu identitetskih pitanja. Identitetska pitanja su bitna, naravno. Ali se njima manipuliše. Nekima služe da još bolje naplate svoj patriotizam. Nekima da i dalje zadrže pozicije na kojima su. Nekima da uruše građanski koncept i laičko ustrojstvo države. Nekima da potvrde sopstvene zablude i pogrešne odluke...

Identitet je promjenljiva kategorija. Civilizacijska, a ne etnička. Skup više faktora. Nasljeđe određene tradicije, ideologije, društveno-političkih okolnosti. Nasljeđe mitoloških i selektivnih tumačenja istorije koja su postala dio kolektivne svijesti većine društva. Kulturološko-jezički okvir i mentalitetska prepoznatljivost određenog podneblja. Autohtonost ljudskih zajednica. I svijest o pripadnosti državi. Koja njeguje vrijednosti građanskog društva. I poštuje prava građana na vjersko, nacionalno i političko uvjerenje. Državni identitet je najčešće višeslojan, višenacionalan, višekonfesionalan, višejezičan. I neupitan. Kao pritoke više rijeka, koje uviru u isto more.

U tom razmišljanju, ugledah Pura, legendu, Crnogorca od malih nogu.

Puro: Duga li ti je priča, Kole... Dobro je rekao jedan Francuz: U svakom Francuzu ima dio stranca. Ako prevedeš na naški, to bi ti bilo: U svakom od nas ima jedan dio nas. Pošto kod nas nema stranaca! Sve je poteklo iz ovih brda, ako nije neđe uteklo! Kod nas niko i nije dolazio da ostane! A, opet vadimo oči jedni drugima! Svi nas sa strane prepoznaju ka' Crnogorce, jedino se mi ne prepoznajemo po sebi, no po nama! I ova prepucavanja Srbin-Crnogorac. Rezervisana samo za tzv. „pravoslavnu većinu“. I svi vole Crnu Goru, vole da kažu. E sad, ako se neki katolik ili musliman izjasni da je Crnogorac i da voli Crnu Goru, ovi pravoslavci se malo ljutnu. I ne priznaju im. Ma kakvi! Ne daju. Pravoslavci vole da imaju tapiju na Crnu Goru. Kao da bi je bilo bez svija ostalih! Čak, znam neke što su se ovdje udali ili oženili i više oni cijene, vole i osjećaju Crnu Goru, no ovi što odavde mrdnuli nisu. Što je to? Htjeli bi da budemo svoji na svome i da drugima budemo svoji na drugome!... I što je to Crnogorac danas? Po čemu se on razlikuje od drugih? Može li to biti, a da nije rođen u Crnu Goru? Može li biti, a da je rođen neđe drugo, pa se prevario i došao ovamo da živi? Može li to biti neko ko to nije? Može li to biti neko ko to jeste, a da to nije?...

U pravu je. Sve smo to mi. I dobro i loše. I čojsko i nesojsko. I besa i tanjevina. I ljubav i mržnja. I strah i agresija. I Crnogorci i Ne-crnogorci. I zelenaši, i bjelaši, i partizani, i četnici, i komunisti, i komiti, i pravoslavci, i katolici, i muslimani, i.... Kako se snaći u svemu tome? Nije lako. Tim prije što se (često) ono što je drugačije, doživljava kao pogrešno, a ne kao različito. Tolerancija se shvata kao život iz nužde, a ne kao život sa drugim. Kosmopolitizam kao identitetska falinka, a ne kao zajednički imenitelj. Konfesionalnost kao sudbina, a ne kao slučajan izbor. Vjersko kao pripadnost jednom, a ne kao otvorenost prema drugom. I tako redom...

Umjesto stvaranja uslova za bolji život građana, politička scena liči na arenu zajapurenih branitelja nezavisnosti i njenih osporavatelja kroz prizmu identitetskih pitanja. Identitetska pitanja su bitna, naravno. Ali se njima manipuliše. Nekima služe da još bolje naplate svoj patriotizam. Nekima da i dalje zadrže pozicije na kojima su

Preporučujemo za Vas