PUTEVI PROSPERITETA

Šta koči ljevicu?

Ipak, interesi krupnog biznisa samo dijelom objašnjavaju pad ljevice
68 pregleda 0 komentar(a)
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
kolumna, pisanje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 31.01.2019. 03:20h

Zašto demokratski politički sistemi nisu na vrijeme reagovali na izvore nezadovoljstva koje su autoritarni populisti uspješno iskoristil: rast nejednakosti i ekonomske teškoće, opadanje društvenog statusa, raskol između elita i običnih građana? Da su političke partije (posebno one lijevog centra) sprovodile hrabriju politiku, vjerovatno bi bilo moguće izbjeći uspon ekstremne desnice i nacionalističkih političkih pokreta.

U principu, rast nejednakosti stvara pitanje preraspodjele dohotka. Demokratski političari moraju reagovati na to povećanjem poreza za bogate, a dobijeni prihod potrošiti na pomoć manje bogatim. To neposredno opažanje dobro je opisano u jako poznatom političko-ekonomskom članku Alana Melcera i Skota Ričarda: što je veći jaz u prihodima između prosječnog i srednjeg birača (median voter, odnosno glasač koji je u sredini političkog prostora, između krajnjih, suprotstavljenih pozicija i želi najbolje elemente od obje opcije, prim. red.), to su viši i porezi i veća je i preraspodjela dohotka.

Ipak, demokratske zemlje su se u praksi kretale u suprotnom smjeru. Skala poreza na prihod je opala, jačao je oslonac na regresivne potrošačke takse, a nivo oporezivanja kapitala određivan je onako kako je teklo globalno takmičenje za najniže poreze. Umjesto povećanja infrastrukturnih investicija, vlade su vodile politiku smanjenja državnih troškova, koja je nanijela naročito težak udarac radnicima sa nižim kvalifikacijama. Velikim bankama i korporacijama država je davala finansijsku pomoć, a domaćinstvima - ne. U SAD je iznos minimalne zarade neznatno korigovan, što je dovelo do njenog realnog smanjenja.

Jedan od razloga za to - barem u SAD - jeste taj što je Demokratska partija podržavala politiku identiteta (s akcentom na inkluzivnosti - rodnoj, rasnoj, a takođe i iz ugla seksualne orijentacije), kao i druge liberalne društvene ideje, a sve na štetu nasušnih pitanja zarade i radnih mjesta. Kako primjećuje Robert Katner u svojoj novoj knjizi, na predsjedničkim izborima 2016. u programu Hilari Klinton nije bilo jedne stvari - društvene klase.

Jedno od objašnjenja: demokrate (i partije lijevog centra u Evropi) su postali previše lojalni “krupnim finansijama” i velikim korporacijama. Katner podrobno opisuje kako su lideri Demokratske partije donijeli otvorenu odluku da poslušaju finansijski sektor nakon pobjede Ronalda Regana na izborima 1980-ih. Velike banke dobile su poseban uticaj ne samo zahvaljujući svojoj finansijskoj moći, već i zbog kontrole ključnih pozicija u administraciji Demokratske stranke. Ekonomska politika 1990-ih mogla je poći sasvim drugim putem da je Bil Klinton slušao svoga ministra Roberta Rajha, naučnika i zaštitnika progresivne politike, a manje ministra finansija Roberta Rubina, bivšeg glavnog menadžera banke Goldman Saks.

Ipak, interesi krupnog biznisa samo dijelom objašnjavaju pad ljevice. Podjenako važnu ulogu igrala je i ideologija. Kada se nakon šokova u tržišnoj ponudi 1970-ih raspao kensijanski konsenzus posleratne epohe, a progresivno oporezivanje i evropska socijalna država izašli iz mode, vakuum se popunjavao tržišnim fundamentalizmom (koji takođe nazivaju i neoliberalizam) u varijanti na kojoj su insistirali Regan i Margaret Tačer. Taj novi talas očito je zahvatio i maštu birača.

Političari lijevog centra su se umjesto izrade ubjedljive alternative potpuno oduševili tim novim idejama. Novi Klintonovi demokrati i novi laburisti Tonija Blera dejstvovali su kao lideri globalizacije. Francuski socijalisti su se na neobjašnjiv način pretvorili u pristalice slabljenja kontrole nad međunarodnim kretanjem kapitala. Od desnice su se razlikovali jedino po obećavanju slatkih pilula u vidu povećanja troškova za socijalne programe i obrazovanje, ali su oni rijetko postajali realnost.

Francuski ekonomista Toma Piketi nedavno je dokumentovano prikazao zanimljivu transformaciju socijalne baze lijevih partija. Do kraja 1960-ih siromašni su uglavnom glasali za lijeve partije, dok su bogati glasali desne. Onda su ljevičarke partije potpale pod kontrolu dobro obrazovane elite, koju Piketi naziva “lijevi bramani”, razlikujući ih od klase “trgovaca” čiji pripadnici nastavljaju da glasaju za desničare. Piketi dokazuje da je takvo razdvajanje elite izolovalo politički sistem od zahtjeva za prepraspodjelu dohotka. “Lijevi bramani” se negativno odnose prema preraspodjeli zato što vjeruju u meritokratiju, to jest u svijet u kome se trud nagrađuje, a niski prihodi su, vjerovatno, posljedica nedovoljnog zalaganja, ali i loše sreće.

Te ideje o načinu na koji funkcioniše svijet uticale su na glasače koji ne pripadaju eliti, prigušujući zahtjev o preraspodjeli dohotka. Uprkos zaključcima Melcer-Ričardovog modela, obični američki birači ne izgledaju naročito zainteresovano za povećanje gornjih graničnih poreskih stopa ili povećanje socijalnih davanja; pritom čak i u slučajevima kada su svjesni zbog naglog rasta nejednakosti i kada zbog njega brinu.

Taj očigledni paradoks objašnjava se niskim nivoom povjerenja birača u vladu i njenu sposobnost da riješi problem nejednakosti. Grupa ekonomista je zaključila da ispitanici koje su pitali o lobistima i finansijskoj podršci, koju daje državni Vol Strit, pokazuju znatno niži nivo podrške mjerama usmjerenim na borbu sa siromaštvom.

Generalno, povjerenje prema vladi u SAD je opadalo počev od 1960-ih, bez obzira na pojedinačne uzlete i padove. Iste tendencije mogu se vidjeti u mnogim evropskim zemljama, posebno u Južnoj Evropi. To znači da progresivnim političarima, koji su za aktivnu ulogu vlade u promjeni ekonomskih mogućnosti građana, predstoji teška borba za glasače. A stidljive reakcije lijevih snaga možda se mogu objasniti strahom od gubljenja bitke.

Međutim, glavni zaključak iz posljednjih istraživanja svodi se na sljedeće: predstave o tome šta vlada može i mora da radi nisu nepromjenljive. Ta viđenja mijenjaju se pod uticajem argumenata, iskustva i promijenjenih okolnosti. Ovaj se zaključak odnosi na elite i na neelite. Ipak, progresivna ljevica, kadra da se suprotstavi nacionalističkoj politici, mora da ponudi ne samo dobru politiku već i ubjedljive ideje.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije u Školi upravljanja “Džon F. Kenedi” na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2018. 

Preporučujemo za Vas