DVIJE SINDIKALNE

Laža i paralaža

Ko je laža, a ko paralaža? To vam ne mogu reći, to morate da otkrijete sami. Mogu samo da vam kažem da rade za kapital. Za šačicu naših pokondirenih „drugova“, koji su studirali socijalizam a doktorirali kapitalizam
60 pregleda 0 komentar(a)
laž, lažov, prevara, Foto: Shutterstock.com
laž, lažov, prevara, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 25.02.2019. 20:17h

Već duže vremena ovim prostorima, ruku pod ruku, korziraju dvije dame - laž i paralaž. Naočigled svih nas omamljuju nas svojim slatkorječivim pričama o boljem životu koji nas očekuje - možda sjutra, možda preksjutra ili možda..., ko to zna? Tačno vrijeme nam nikad nijesu rekle, ali rekle su da je potrebno da se strpimo! Samo malo, ili još samo malo. Međutim, malo po malo, više nije malo. Kako kaže naš narod - Život prođe, dobra se ne viđe!

Ko je laža, a ko paralaža?

To vam ne mogu reći, to morate da otkrijete sami. Mogu samo da vam kažem da rade za kapital. Za šačicu naših pokondirenih „drugova“, koji su studirali socijalizam, a doktorirali kapitalizam?! Lako ćete prepoznati te pomodare. Kako neko reče, oni državu nose u džepu, ali ne i u srcu, kao mi obični ljudi. Oni nam poturaju razne teme, kako se „Vlasi ne bi dosjetili“ da je život prolazan i da ga treba živjeti punim plućima.

Oni su se „snašli“ tamo gdje bi se svako snašao. A ko će kome, ako ne svoj svome! Brat bratu, kum kumu, drug drugu! Bar nam „doktora“ ne fali, ovih kapitalističkih. Doktorske titule se dijele, kao što je kralj Nikola dijelio ordenje. Zato ovako napredujemo. Razvijamo se kao pileće grudi!

Kapitalno investiramo kao onaj (neću reći čiji) plemenik što je kupovao šporet na drva, dok su još egzistirali šporeti na drva i dinari. A priča ide ovako: Koliko ti je taj šporet na drva? - pita plemenik. Sto dinara - kaže prodavac. Evo ti sto deset, samo da se ne pogađamo - kaže plemenik! Eto tako mi vodimo našu malu, kako kažu, „lako prilagodljivu“ ekonomiju. Umjesto za sto, mi sve kupimo za sto deset. A kome ide onih deset?

E, to pitajte lažu i paralažu.

A kada prodajemo naša javna dobra, tada ih prodajemo kao onaj sin što je prodavao kuću koju mu je otac sagradio. Valjda vam je sad jasno zašto je naša ekonomija „lako prilagodljiva“.

Nego, da se vratimo sadašnjosti. Do kada će laža i paralaža da korziraju kroz naše živote? Do kada ćemo mi, svjesno ili nesvjesno, dozvoljavati da nas surovo obmanjuju o našoj budućnosti ili, što je još važnije, o budućnosti naše djece?

Da li su naša djeca „vrijedna“ koliko i njihova, koja svakog mjeseca, ništa ne radeći, prihoduju hiljade eura na ime zakupa od nekog „poklona“, ili zato što se babo „snašao“ u procesu tranzicije? Kako da odgovorimo na pitanje da smo kreirali sistem u kojem su naša djeca prinuđena da se bore za nasušni hljeb kod te iste gospode i njihove djece, koja su, do juče, bili naši „drugovi“ i „saborci“ za socijalnu pravdu i naše zajedničko bolje sjutra?

Hajde da uvažimo da su pojedinci poštenom tržišnom valorizacijom svoga znanja i rada ostvarili „američki san“, ali šta je sa ogromnom većinom novopečenih kapitalista. Gdje zaradiše tolike milione na ovako skučenom tržištu i u privredi koja je decenijama u kolapsu?

Da smo neko naftno ili zlatonosno područje, poput Teksasa ili Aljaske, pa da su preko noći otkrili El Dorado, lakše bismo shvatili. Ovako, jedini logični odgovor je da su te milione, vještim tehnikama, pored uspavanih nadležnih institucija sistema pretočili iz naših u njihove džepove.

Ipak, kako kažu filozofi, sve teče, sve se mijenja - panta rei!

Nada uvijek postoji i posljednja umire. Nije uspjela plasirana laž da para nema u budžetu. Jer, prvenstveno, da para nema kako bi javni funkcioneri mogli da ostvare pravo na nedavno usvojene državne penzije i bonuse koje su sebi priuštili. Paralaž je da su nam zarade kontinuirano rasle posljednjih godina!

Ako su zarade rasle, kako to uporno tvrde zvaničnici, zašto zdravstveni radnici najavljenim štrajkom traže „samo“ da im se zarade vrate na nivo iz 2008. godine (što znači povećanje zarada svim zdravstvenim radnicima od najmanje cca 20 odsto)?

Dakle, tu su laž i paralaž pretjerale. Jer ni Vlada, kao ni Monstat, ne mogu objasniti zdravstvenim, ali ni drugim radnicima da im je zarada „rasla“, kada je ona, u stvari, drastično padala. Naime, prema statistici prosječna zarada u Crnoj Gori je 2007. godini iznosila 338 eura, u 2008. bila je 416, a u januaru 2011. godine čak 518 eura. To bi prema Monstatu značilo da nam je zarada, a time i standard, porasla za cca 50 odsto u odnosu na 2007. godinu?!

Prema tome, što prije otkrijete ko su laža i paralaža biće bolje za vas i vašu djecu, a samim tim i za nas i našu djecu. Zato molim vas požurite - jer život prođe!