KONTRAPERCEPCIJA

Radikalna privatizacija

Ma koliko možda na prvi pogled djelovalo iznenađujuće, nacionalizam nije ni razlog ni motiv političkih odluka vezanih za pitanje jezika, ali jeste njihov savršeno i opasno stvarni rezultat
0 komentar(a)
Ažurirano: 21.09.2011. 09:33h

Ne znam ima li zemlje na svijetu koja je tako snažno i maglovito značenje dala interpunkcijskim znacima. Racionalno, pragmatično i stručno rješenje pitanja jezika nikada nije predstavljalo vjerovatnu ili izglednu opciju. Ironija postaje nepodnošljiva kada se nakon autokratski vođenog trogodišnjeg procesa restandardizacije crnogorskog jezika usvaja DPS-ov predlog naziv predmeta: crnogorski/srpski, bosanski, hrvatski ili pak crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik. Pa kako, mudraci, kad je crnogorski jezik promijenjen na strukturnom nivou uvođenjem novih slova koja u ostalim „kosa/srednja crta“ jezicima ne postoje, tako da ni te kose ili srednje crte, nažalost i upravo zahvaljujući pregnuću vladajuće koalicije, više ne mogu da budu na tom mjestu.

Budući da standardizacija srednjejužnoslovenskog dijasistema nikada nije bila izvedena do kraja, kao i da je sam naziv jezika – srpskohrvatski ili hrvatskosrpski bio više političko-istorijski nego lingvistički, za očekivati je bilo, uslijed promjene političko-istorijskih okolnosti i konteksta u kom su sve konstitutivne republike bivše Jugoslavije postale nezavisne države, da i Crna Gora, nakon obnovljene državnosti, sa punim pravom i legitimitetom, jezik kojim se govori u državi nazove po imenu same države. To se međutim nije dogodilo, već su u pogledu jezika, njegovog imenovanja i procesa restandardizacije dosljedno preduzimani odreda i bez izuzetka pogrešni koraci.

Pomenimo samo neke, počev od anemične, tugaljive (i na predstojeće manipulacije spremne), izlišno kompromisne kategorije maternjeg jezika koju (po pravilu bezuspješno) reanimira predlog PzP-a, preko ustavne formulacije o „službenim i jezicima u službenoj upotrebi“ koja je perfidnom kazuističkom logikom inkapsulirala konflikt u najviši pravni akt ove zemlje, zatim apsolutnog hita ovog niza fijaska – polaganja crnogorskog jezika kao sto eura vrijednog uslova za dobijanje crnogorskog državljanstva, a prema pravopisu srpskohrvatskog, do direktive da se prema novom pravopisu i gramatici štampaju udžbenici i da se isključivo crnogorski jezik izučava u školama. Usiljeno stilsko pretjerivanje ministarke nauke koja crnogorski jezik pretpostavlja ulasku u Evropsku uniju, sve u duhu izlizanih, politikantskih retoričkih figura iz regiona najčešće vezanih za Kosovo, predstavlja samo šlag na ovoj gomili... smeća, što ćemo izvoliti pojesti povodom početka nove školske godine. Pitanje jezika do te je mjere izmanipulisano i izmrcvareno da ostaje potpuno nerazvidno neko racionalno i održivo rješenje dobro izrežiranog haosa u koji nas je dovela vlast u savršenoj ravnoteži simbiotskog suživota koji dijeli sa opozicijom, a o našem trošku i na račun naše ludosti.

Sjetimo se da da se prije dvadesetak godina desila slična „jezička“ situacija. Preko noći je srpskohrvatski jezik preimenovan u srpski. Ne sjećam se da je bilo bilo kakvog značajnijeg, a posebno ne organizovanog otpora i protesta protiv ovakve odluke iste vladajuće partije, niti od strane stručne niti od strane građanske javnosti u Crnoj Gori. Stare navike očito teško umiru, pa je danas ponovo na djelu ista logika dekretskog odlučivanja iste vlasti, naoko plaknute koalicijskim partnerom, ali sa jednom važnom razlikom – nije više u pitanju samo preimenovanje, „planiranje statusa“ jezika, već se na ovaj potez nadovezuje i pitanje restandardizacije, „planiranje korpusa“ jezika, što uključuje i strukturne varijacije kojim je novi pravopis zveknuo o sto. Na ovaj način se političkoj odluci, obezbjeđuje „naučno“ utemeljenje i opravdanje, što ponovno i dodatno instrumentalizuje nauku i struku, oduzimajući im autoritet, integritet i legitimitet, jer je odluka o pravopisu donesena nasilnim putem, bez neophodnog dijaloga i dogovora naučne zajednice i bez ijedne javne rasprave o trogodišnjem procesu restandardizacije jezika. Još su dvije razlike očite u današnjoj „jezičkoj“ situaciji. Prvo, drugačiji je nacionalni prefiks promjena, i drugo, kritike i otpor kako u stručnoj tako i u građanskoj javnosti postoje, ali su oni, makar do sada, zabrinjavajuće neučinkoviti. Rasprava o jeziku vodi se u skupštini umjesto u naučnim institucijama, potpuno marginalizovanim ili pak potpuno politizovanim i izmanipulisanim.

Umjesto da se odupru impulsima fabrikovanja navodno specifičnih razlika, demarkacionih kriterija koji bi odvojili crnogorski od hrvatskog, bosanskog i prvenstveno i najvažnije od srpskog jezika, crnogorski donosioci odluka izgleda podliježu najprizemnijem nalogu „narcizma malih razlika“ i kroz dekretski sprovedenu standardizaciju jezika dokumentuju istorijske traume, komplekse, frustracije, strahove i nesigurnosti. Zašto kažem „izgleda“? Zato što ne vjerujem u njihov nacionalizam, niti mislim da ih suviše tište istorijske nepravde koje navodno kane ispraviti praveći sprdnju od legitimnog zahtjeva za imenom jezika. Oni koji su posljednjih dvadeset godina u poziciji da odlučuju o svim pitanjima u ovoj zemlji, pa tako i o jeziku, nisu ni patriote, ni nacionalisti, to su ljudi koji su od nacije i bilo koje druge moguće kategorije identiteta (crkve, jezika, ideologije, klase...) napravili uhlebljenje i unosan biznis. Ma koliko možda na prvi pogled djelovalo iznenađujuće, nacionalizam nije ni razlog ni motiv političkih odluka vezanih za pitanje jezika, ali jeste njihov savršeno i opasno stvarni rezultat.

Arhaizacija kao specifikum crnogorskog jezika koja simulira autentičnost i dokazuje njegovu navodnu posebnost na najplastičniji je način potvrdila osnovnu tezu „narcizma malih razlika“ da najmanje razlike stvaraju najveću mržnju i, u našem slučaju, i najveće gluposti. „Kako dočekati da struka progovori?“ pitao je profesor Premec na okruglom stolu o jezičkoj situaciji u Crnoj Gori, prvoj javnoj raspravi o jeziku u trogodišnjem procesu restandardizacije crnogorskog jezika održanoj u okviru slavističkog skupa Njegoševi dani, gromoglasno oćutanog od strane crnogorskih medija. Vrištati u uho režimski puštenoj tišini, ne dati da privatizuju i svijet simboličkog i na sve oblasti života primjene svoju primitivnu, merkantilnu i nasilničku logiku.