Istorijska istina između svjedoka i arhiva

Nastavak jučerašnjeg teksta “Neispričana priča naše prošlosti”

U međuvremenu su se pojavile knjige[1], članci, filmovi, pozorišne predstave, posebno na Kosovu, koji su uobličili naraciju u kojoj ima samo osnove za istu, ali ne i potrebe kritičkog i sveopšteg naučnog sagledavanja. Na tu činjenicu ukazuje podatak da je tek prvi rad na našem jeziku, na području naše države na ovu temu prezentovan na naučnom simpozijumu "Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku", na međunarodnom naučnom simpozijumu održanom u Novom Pazaru 29. i 30. juna, i u Bijelom Polju 1. jula 2024. godine. Radovi sa ovoga skupa su objavljeni u dvotomnom Zborniku radova[2]. Tada je poznati kosovski novinar i publicista, Mustafa Balje, koji je, nakon feljtona u nastavcima, objavljenom u "Alemu", u kojem su preživjeli svjedoci govorili o Barskom masakru, napisao i prezentovao rad[3]. Prve radove na te teme ovaj autor je objavio u časopisu "Alem" 2002. i "Takvimu " 2005. Bili su to prvi publikovani zapisi sjećanja nekih od preživjelih učesnika ovoga događaja. Kao takva i ta sjećanja su nužno jednodimenzionalna, kao i sva druga slična, sagledavana iz ugla žrtve, bez potrebe šireg sagledavanja konteksta i ugla posmatranja koji će kazivača izvesti iz sužene nacionalizovane i ideologizovane vizure. Ali u svakom slučaju, vrijedno i više nego potrebno istraživanje.

Nažalost, "s druge strane" nije bilo takvih istraživanja, niti objavljenih sjećanja, posebno od strane učesnika, ne samo zbog elementarne metodološke pretpostavke "audiatur et altera pars", nego i zbog potrebe cjelovitijeg razumijevanja samog čina zločina i okolnosti unutar kojih je on bio moguć. Sjećanja "posmatrača" ovoga čina iznijeta na skupu (okrugli sto 2006. u Baru, sala Doma kulture), iako nijesu publikovana, mogu se svesti na dvije tada naglašavane činjenice: prva, radi se o nedvosmislenom zločinu o kojem treba pričati, i druga, koja je iskazivala žaljenje da to što se desilo u Baru može biti slučajnost koja se mogla desiti u bilo kojem drugom mjestu, na putu transporta ovih ljudi od Kosova do Bara, i da je u tom smislu stigmatizacija Bara i Barana neosnovana i neodrživa, te su iznijeti brojni primjeri spašavanja tih "nesretnika" od strane domicilnog stanovništva. Tim prije što Bar nosi imidž tolerantne multinacionalne sredine, uz Rožaje i Plav, jedine opštine u kojoj su devedesetih pobijedili reformisti, odnosno jedine koju nijesu uspjeli osvojiti vazali Slobodana Miloševića. To je bio veliki i značajni kapital uoči referenduma, te tu vrstu naglašavanja treba razumjeti u tom kontekstu.

S druge strane, u konstrukciji stručne naracije o ovoj "neispričanoj, zaboravljenoj, preskočenoj ili potisnutoj priči", svaki novi izvor je dočekan sa posebnim interesovanjem. Otuda je saznanje da je u Istorijskom institutu Crne Gore pohranjeno sjećanje jednog od sudionika ovoga događaja podstaklo znatiželju, tim prije što bi to trebalo da bude prvo "zapisano sjećanje druge strane", ako se apstrahuje periferno pominjanje istog od strane generala Boška Đuričkovića i drugih.

Radi se o memoarskom spisu, obima od nekih 70 strana, prekucanog na pisaćoj mašini, partizanskog borca, Vasa Markova Vujovića iz sela Čukojevići, kod Rijeke Crnojevića. Zahvaljujući činjenici da su potomci ovaj rukopis ustupili na čuvanje Istorijskom institutu Crne Gore, i da sam, ljubaznošću direktora i kolege dr Radenka Šćekića, isti dobio na uvid, stvorila se nenadano mogućnost komparativne analize sa predhodnim znanjima i naučna lagodnost procjene vrijednosti ovoga rukopisa. Sudeći po tekstu koji je kucan na pisaćoj mašini, vrijeme ovoga zapisa bi se moglo locirati negdje u šezdesete godine XX vijeka i svakako u vrijeme još uvijek svježih sjećanja autora.

Autorova naracija počinje od prvih godina djetinjstva, osnovnoškolskog perioda, prvih susreta sa komunističkim idejama, literaturom, aktivnostima vezanim za učešće u demonstracijama 30-ih godina na Virpazaru, Rijeci Crnojevića, Cetinju (dva puta), Gornjem Ceklinu, Belvederu (26. jun 1936), odlazak u vojsku gdje ga je zatekao rat na Albanskom frontu, napuštanje vojske i dolazak kući, pripreme za Ustanak i učeśće u njemu, zarobljavanje, internacija, povratak iz logora kroz zamjenu zarobljenika, ponovni odlazak u partizane, ponovni pad u ruke neprijatelju, suđenja, odlazak u logor u Baru, potom u logor u Italiji, bjekstvo iz logora, povratak u Jugoslaviju (Kolforito - Peruđa - Firenca - Bolonja - Venecija - Trst) - pješice do Nikšića, na putu od dva mjeseca, priključenje partizanima, učešće u borbama u Crnoj Gori i kasnije u Bosni.

Na tom dramatičnom životnom putu, sa brojnim detaljima i sekvencama iz ovog perioda života, put sudbine donosi Vasa Markova Vujovića u Bar u vrijeme dramatičnih dešavanja (31. mart, 1-2. april 1945) koja su predmetom naše pažnje. Kazivanje o tome počinje negdje na 57. strani rukopisa i cijeneći značaj iskaza, prenosimo ga integralno, uz upozorenje da neke od riječi ili nijesu dovoljno čitljive ili su ispuštene, što svakako obavezuje svakog budućeg korisnika da ostvari uvid u original rukopisa.

Opisujući put radio-telegrafiste na brojnim pozicijama u partizanskom pokretu, dolazi u oslobođeno Cetinje, odakle su partizanske jedinice (Lovćenski partizanski odred) kretale u oslobođenje Danilovgrada, Spuža, Podgorice. Nakon oslobađanja Podgorice, počinje iskaz o dešavanjima u Baru…

"Naša brigada dobija zadatak da odmah krene u pravcu Bara da bi zaposjela i obezbijedila obalu Crnogorskog primorja od svake eventualnosti. Brigada je bila zamorna od teških svakodnevnih borbi. Od njenog položaja preko Rijeke Crnojevića, za Virpazar, preko Sutormana, kroz tunel[4] za Bar. Iskoristio sam priliku da predahem -prevezem preko Sića, kako bih malo stigao do moje kuće u Čukojevićima. Više od dvije godine je bilo prošlo da nijesam bio gledao svoje kuće, i rodnog mjesta, bio sam preželio. Čim su stigle naše jedinice, zajedno sa njima sam nastavio put za Bar. Stigli smo u Bar, brigada je raspoređena na obezbjeđenje morske obale. Od Bojane pa i Boku Kotorsku, čitavu obalu Kotor - Bojana prema Skadru. Štab brigade se bio smjestio na Pristan u Novi Bar.

Ja sam se sa radio stanicom smjestio u kući nekog Sava Popovića u Novi Bar na Pristan. Sa mnom je bio i drug Božo Radošević, kao radio-telegrafista i šifrant. On je bio šifrant i šef-oficir za vezu u štabu brigade. U Baru su poslije nekoliko dana počeli da pristižu, od Skadra, Kosovci[5], mase onih bjelokapovića[6], koje su naše jedinice poslije teških borbi na području Kosova i Metohije opkolile i zarobile oko 40.000 (?)[7]. Ovo su bili Kosovci koji su bili sa Njemcima, a koji su se prilikom odstupnice Njemaca odvojili, nijesu htjeli da odstupe sa svog terena, odvojili su se i vodili ogorčenu borbu sa partizanima.

Kada su ih pri jednom brdu partizani opkolili, njih oko 40.000 Kosovaca, i držali ih u blokadi nekoliko dana, da niti hrane niti drugog ničega nije moglo stići, da niotkuda ni vodu nijesu imali, i prisiljeni su bili na predaju. Ta vojska je bila takva, pričao mi je jedan sprovodnik iz jedne srbijananske divizije, koji je sa njima vodio borbu, kako su prije blokade nekoliko puta mučki napadali njihove jedinice. Uđu partizani u selo neko, oni ih lijepo dočekaju, pa kad krenu da izlaze iz kuća i sela iz svake kuće iz onih prozorčića-puškarnica njihovih zapuca sa svake strane, zabune partizane i bilo je slučajeva da od jednog bataljona partizanskog izađe iz sela živo samo po desetak vojnika. Ovi Kosovci su bili jako dobri strijelci, da im je svaki pogodak od kuće iz zaklona bio siguran.

Već pošto su ih Partizani zarobili, šta će od tolike vojske? Da ih postrijelja, nekako ne zvuči lijepo politički, da ih zatvori, ko će im davat hranu kad nijesmo imali dovoljno ni za partizane. Riješi se da se prebace preko Prizrena - Albanije za Bar i da se odatle rasporede svuda po našim jedinicama. Tako da ih bude, po mogućnosti, što manje zajedno, da se rasture po jedinicama partizanskim, nigdje dva u jedno odeljenje…

Autor je redovni član CANU, BANU i DANU

Nastavak sjutra

_________________________

[1] Vidi: Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Rijeka, Zagreb 1981; Deseta crnogorska narodnooslobodilačka brigada, Titograd 1984; Đuričković Boško, Sjećanja, razmišljanja, reagovanja, Beograd 1990; Elsie, R. Kosovo and the Bar Tragedy of March 1945. Südost-Forschungen, 71, 2012, 390-400; Маdić, М., Јončić, Dvadeset peta srpska brigada, Beograd 1989; Masonićić Nikola, Pokoljenjima za pamćenje: opština Bar u NOR-u i revoluciji 1941-1945, Beograd, 2005; Osnivački kongres KP Srbije, Beograd 1972; Vujović Đuro, Crna Gora u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Podgorica, 1997; Živković A. Dvadeset sedma srpska NO brigada, Beograd 1991.

[2] Vidi: Zbornik radova Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku 1-2, IHDAS, Novi Pazar, Rožaje 2024.

[3] Vidi više: Mustafa Balje, Barski masakr u sjećanjima učesnika i literaturi, Zbornik radova knj.1,99-117.

[4] Misli se na stari tunel na Sutormanu kroz koji je nekada prolazio voz od Bara-Virpazara, tzv. ćira.

[5] Izraz koji autor upotrebljava za regrute koji su transportovani sa Kosova.

[6] Očigledno su na glavama imali tradicionalnu albansku bijelu kapu - ćulaf.

[7] Cifra je očigledno proizvoljna.