Kao da je u toku neki festival foliranja. Baš taj žargonizam s kraja šezdesetih, vrlo živ i danas - jer foliranje je uvijek bilo i nešto više od pukog, običnog, da ne kažem klasičnog laganja. Sebe i drugih. Kod riječi foliranje, laž, laganje nije neki slučajni incident, već presudna struktura ličnosti. Sistemsko riješenje, što bi se danas reklo.
Zašto festival, i zašto sveopšte foliranje?
Ove kampanje stvari ponekad učine jasnijima, ko umije da gleda. Što imamo na sceni? Vlast (legendarno uspješno) folira građane da čini sve najbolje za njih. Građani, takođe zapanjujuće uspješno, foliraju vlast da joj vjeruju. Ista vlast deklarativnim prihvatanjem jednog sistema vrijednosti (koji u potaji preziru ili ne razumiju) folira Evropljane, a ovi se, takođe poslovično uspješno, foliraju da su isfolirani... I tako, sve u krug.
Nije se lako snaći. I dok je za većinu članova ove folirantske jednačine jasno što dobijaju - vlast postojanje i legitimitet, Evropljani svoje stabilne (ah ta stabilnost) birokratske prinadležnosti i privid djelovanja, najteže je odgonetnuti što dobijaju glasači folirantske vlasti? Ekonomije zadovoljstva nisu baš jednostavne i lako shvatljive. To bi mogao da objasni Harms, prije svih ovih analitičara. Ili Bulgakov. Gogolj, ponajprije. Tamo su odgovori na ova pitanja, tamo gdje su spojeni paklena mašta i vraški talenat razmijevanja.
Pokoljenje za foliranje stvoreno...
Sjele su u pet do ponoć, da prizivaju duhove...
U finišu predsjedničke kampanje odnekud se stvorio ovaj stih iz starog hita Atomskog skloništa. (Uzgred, čudi me da u vrijeme obnovljene ljubavi prema vjeri pravoslavnoj ne postoji bend koji se zove Atosko sklonište.)
Nacionalna kultura katkad (i u najboljem smislu) jeste kuća duhova, tako da bi čovjek mogao pomisliti da je preformans na Orlovom kršu bar žanrovski tačan.
Nije mi bilo jasno što se dešava, u prvi mah. U tv izvještaju vidio sam ljude u odijelima kako sjede ukrug na livadi. Ako nije prizivanje duhova, onda je scena iz nekog gruzijskog ili iranskog filma, pomislio sam.
Onda sam se dosjetio: u finišu kampanje, jedan je mladi stvaralac javno primijetio da niko od predsjedničkih kandidata kulturu nije ni pomenuo. Nakon samo dan i po - dobili smo informaciju da je predsjednički kandidat vladajuće partije, na Orlovom kršu (povlašteno mjesto nacionalne mitologije) imao susret sa značajnim kulturnim radnicima i rukovodiocima institucija kulture... To su bili oni ljudi u tamnim odijelima. (Crnogorci najviše vole da o kulturi pričaju na slavnim grobovima, bilo na Lovćenu ili Orlovom kršu. Ovdje kultura uvijek ima nekrofilsku crtu...)
Prije svega - svaka čast na brzini. Jedno od prisutnih lica možda objašnjava i stanovitu dramsku, teatarsku dimenziju samog događaja. Da ne kažem - režiju.
Zanima me da je neko drugi od kandidata poželio ovakav susret, da li bi pozvani čelnici institucija jednako hitro doletjeli.
Posmatrajući tv izvještaj sa Orlovog krša, shvatio sam da nam taj događaj daje savršeno jasnu i preciznu sliku crnogorske kulture danas, kao i odnosa crnogorske vlasti prema tom fluidnom entitetu koji nazivamo kulturom. Odnosno - foliranje koje zamjenjuje tzv. kulturnu politiku. U sveopštem foliranju koje se ovdje ukazuje kao ponižavanje stvarnosti same.
Kao da je gospodarska odžaklija iz vremena Nikolinog, prenesena na otvoreno. Gospodar u sredini, a kulturni radnici, kao ukras, okolo. Svi uredni, umiveni, ozbiljni, ima kultura da procvjeta...
Forma je monološka - Moć govori, „kultura“ sluša. I, prizivaju se duhovi...
Da ne bude zabune: takav, poslušnički odnos „kulturnjaka“ je san svakog vladara na ovome svijetu, oni sanjaju baš to. Ovdje je problem u onima koji pristaju na sve.
U srećnim stvarnostima i to ima svoje ime...
Bonus video:
