stav

Jezik izbora ili izborni jezik

Prvi i čini mi se i najveći problem ove priče oko jezika i izbora je nerazumijevanje konteksta i realnosti, kako od strane vlasti tako i opozicije. To bi značilo kao da i jedna i druga strana ne shvataju da iza sebe imaju dug istorijat (najmanje 14 a realno i više godina) sukoba
0 komentar(a)
crnogorski udžbenici, slova, Foto: Vesko Belojević
crnogorski udžbenici, slova, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 02.09.2011. 11:35h

Svjedoci smo svakodnevnih prepirki, razgovora, tumačenja i pokušaja tumačenja dogovora tj. sporazuma koji su nedavno potpisali premijer i lideri opozicije. U trenutku kad se učinilo da smo konačno “prohodali” u političkom smislu i preskočili jedan od manjih kamena koji je neko bacio na naš evropski put, opet je dosta toga nejasno.

Cijeli proces oko usvajanja izbornog zakona skoro da je postao farsa iz prostog razloga što se pretvorio u digitron: ko će više dobiti, a što manje izgubiti. Pojednostavljeno rečeno, usvajanje izbornog zakona zavisilo je od proračuna partija da li više dobijaju nego što gube glasova usvajanjem novog zakona. Ipak, činjenica je da manjine predstavljaju značajan dio biračkog tijela pa je samim tim i procenat glasova koji partije koje se ne deklarišu kao manjinske mogu uzeti još više dobio na značaju.

I konačno, kad je dogovoreno usvajanje izbornog zakona i to po rješenjima koja su optimalna i prihvatljiva za makar onoliko poslanika koliko je neophodno da ih podrži u parlamentu, došli smo u paradoksalnu situaciju – da usvajanje izbornog zakona zavisi od nečega što nema apsolutno nikakve veze sa izbornim procesom a to je jezik, odnosno promjena zvaničnog jezika u Crnoj Gori.

Nije mi cilj da ovdje ukazujem na političke aspekte ove prolematike jer svaki dan čitamo dnevnu štampu već želim ukratko ukazati na dublje izvore cijele ujdurme. Prvi i čini mi se i najveći problem ove priče oko jezika i izbora je nerazumijevanje konteksta i realnosti, kako od strane vlasti tako i opozicije. To bi značilo kao da i jedna i druga strana ne shvataju da iza sebe imaju dug istorijat (najmanje 14 a realno i više godina) sukoba. Ophođenje prema izbornom zakonu je nastavljeno istim smjerom, pokazajući da veliki dio političke scene ne želi napraviti bilo kakav značajniji ustupak u strahu od gubljenja sopstvene pozicije.

A onda je došao popis koji je nedvosmisleno pokazao prevaziđenost mnogih zakonskih, pa i ustavnih rješenja koja su kreirali isti oni koji danas lome koplja oko već pomenutih stvari. To je i drugi problem u cijeloj priči, dakle, da pojedine odredbe, kako Ustava tako i određenih zakona, nemaju dovoljno jako uporište među građanima. Samim tim, njihovo sprovođenje može naići na prećutnu neposlušnost koja uvijek može izazvati mnogo veće nevolje.

Treći problem koji se može identifikovati je problem nerazumijevanja načina izgrađivanja političkog identiteta što se manifestuje kroz nevoljnost većine partija da odstupe od svojih predloga zato što to razumiju kao “izdaju” nečeg mnogo većeg i značajnijeg od njih. Rezultati popisa dali su krila nekima a drugima ih ipak oduzeli, htjeli to priznati ili ne. S druge strane, i neki koji su rezultate popisa shvatili kao povoljne po njih, svojim ponašanjem kasnije su iskazali političku nesposobnost i nerazumijevanje cijele priče.

Sve u svemu, pokazalo se, kao i u mnogo slučajeva ranije, da kada krenemo praviti kuću a temelj bude loš, da i kuća ne može dugo trajati. Možemo mijenjati na kući šta hoćemo, ali sve to nema puno smisla zato što temelj i dalje ostaje loš. Ako se samo sjetimo načina usvajanja Ustava i mnoštva problema koji su pratili taj proces da li je realno da danas na taj ustav gledamo kao na svetinju, što bi u principu trebao da bude? Odgovor je jasan, ne. Jasan je zato što postoji sve više težnji za promjenama istog, dok oni koji se trude da ga smatraju nedodirljivim i svetim to rade samo zato što bi svako drugačije reagovanje bilo porazno.

Da li postoji mogućnost rješavanja ovako nagomilanih problema? Itekako da postoji. Strah me je međutim, da to neće doći tako brzo. Sama činjenica da sporazum potpisan jednog dana već sljedećeg biva doveden u pitanje od strane onih koji gu potpisali dovodi u pitanje njihov kredibilitet, bez obzira o čemu se radi. Da li onda od njih možemo očekivati ozbiljnost prilikom nekih mnogo važnijih stvari?

Kao i što vrlo često govorim, jedina nada za Crnu Goru je u generacijama koje dolaze, u koje se nadam da će mnogo bolje shvatiti svoje prioritete. Bez sumnje i ikakvog omalovažavanja našeg identiteta (kakav god bio za svakog pojedinačno), niko neće dobiti unapeđenje ili povećanje plate u zavisnosti od toga kojim jezikom govori te koje je nacionalnosti. Niti od toga sa koliko procenata će zvanični jezik biti obogaćen sadržajima koji se smatraju za neke ispravnim. Niti će održavanje jezičke hegemonije vječno trajati, pogotovo znajući statistiku crnogorske realnosti.

Mladi su tu da pokušaju ove stvari sprovesti u djelo sa mnogo više dara i intuicije.