Bar. Draž sutona. Blaga euforija kafe pred putovanje. Sa kamenčićem u džepu, brašnjenikom i pasošem u ruci grupa crnogorskih studenata italijanistike polako se ukrcava na brod. Nekoć su se u istoj ovoj luci crnogorske vojskovođe ukrcavale na parobrod ’’Pulju’’ i odlazili u Italiju - na vojne škole u Modeni, Đenovi, Torinu, Kazerti, Napulju. Mi se, pak, ukrcavamo na brod ’’Sveti Stefan II’’. Naša misija je drugačija. Trajnija i humanija. Ne idemo da se učimo ratovanju - u Bazilikatu nas, preko Barija, vodi kulturni raison.
Moliterno. Grad sa nešto više od 4.000 stanovnika. Italija u malom. Diskretni šarm minimalizma. Hermetička bočica italijanskog duha. Đavo, kao što je poznato, leži u detaljima. U malim stvarima se ogledaju svjetovi... Dočekuje nas gradonačelnik i želi dobrodošlicu. Gradić na dnu čizme nam širom otvara vrata svog skromnog domaćinstva.
’’Muči me i ovdje, kroz prsi mi bije’’. Dok se u ime svih studenata obraćam g-dinu Tancrediju i njegovom zamjeniku g-dinu Acquafreddi i zahvaljujem na pozivu, muči me i razdire moralna dilema. Da li smo se, i u kojoj mjeri, ogriješili o naše pretke ovom posjetom? Da li smo nesavjesno prešli preko njihovih žrtava i oglušili se o zov njihovih sjeni? Da li smo, vulgarno rečeno – pljunuli na sebe dolaskom u ’’zemlju okupatorsku’’?
Okupacija! Ta zlokobna riječ baca sjenku na odnose naše dvije zemlje. Huči kao eolska harfa. Odzvanja kao bronzin u našem kolektivnom sjećanju. Peče kao žar na saču. Mnogi naši preci su stradali zbog dijaboličnih ideja Musolinijevog uma. Ali, da li je Musolini – Italija cijela? Da li zbog Musolinijeve krvoločne horde treba osuditi ljude koji su sa fašistima genetski, ali ne i ideološki povezani? Da li treba generalizovati stvari i stvoriti nacionalni stereotip? Reći da su svi Italijani - fašisti?
NE! Đeca ne treba da plaćaju grijehe svojih roditelja. Italija je mnogo više od Musolinija! Italija je društvo spektakla. Laički nazori. Dogma. Italija je varietas. Italija je Florentina libertas! Prije svega, i na koncu – to je kulturna zalagaonica evropske civilizacije, umjetnost koja opija, jezik koji zavodi, način života koji suptilno postaje navika. Koketiranje sa vječnošću.
Ko jednom kroči na italijansko tlo, od Moliterna do Milana, ostaje namagnetisan cijelog života. Svaki naredni odlazak u Italiju postaje neka vrsta laičkog hodočašća i kulturnog pročišćenja. Nasušna duhovna potreba. Italija se lijepi za dušu kao smola. Urezuje u dušu kao mantra - i Talija, i Talija...
Kulturno blago ove zemlje se vjekovima ne bi taložilo da ovoj naciji nijesu istorijski svojstvene humanističke ideje začete u Firenci – sloboda i poseban položaj čovjeka u univerzumu. Dostojanstvo čovjeka, rekao bi Pico della Mirandola. Zbog ovih ideja smo i otišli u Moliterno – zbog kulturne razmjene koja u prvi plan ističe ljudsko dostvojanstvo i pravo na posebnost. A Musolini – on je ekstrem i iskrivljena percepcija stvarnosti! Slomljeno ogledalo i devijantni izdanak! Crna tačka italijanske istorije – njihov Dubrovnik i njihova Srebrenica!
Risorgimento siamo noi. Prihvatanjem prijateljskog poziva pokazali smo uzvišenost zajedničkih vrijednosti, koje treba postaviti kao paradigmu odnosa dvije zemlje. Uzajamno poštovanje, antifašizam i univerzalne ljudske vrijednosti su ono što spaja dvije nacije. Naziv predstave koju smo izveli u Moliternu je naša parola – ’Preporod smo mi’. Nosioci ideja progresa i miroljubive koegzistencije. Generacija Y!
La liberta’. Vrijednost nad vrijednostima. Srž čovjekovog bića. Ptica feniks - ubijaju je, a ona se iznova rađa. Ima nebrojeno formi i predstavlja pogonsko gorivo istorijske progresije. Za nju su se borili Garibaldi i Anita, Tito i Davorjanka. Zbog nje se Ljubo Čupić smijao smrti u lice, a Sveti Petar Cetinjski proklinjao svoje bližnje. Njena đeca su solidarnost i empatija. Zbog nje su se širom Italije osnivali komiteti za pomoć ustanicima tokom Veljeg rata, a italijanski dobrovoljci ilegalno prebacivali u pobunjene oblasti! Viva la liberta’!
Italia s’e’ desta. Pozorište u Moliternu je odjekivalo glasom crnogorskog Leopolda Bloooma u ulozi Garibaldija, te profetskim baritonom Marcusa Vukčevića u ulozi grofa Pisacanea. Odlazeći na front sa suncem u očima, da se borimo za slobodu, za zelenu boju italijanske zastave - Jonathan Bad Copy, Kojo Kuler, Nikola Zavodnik, Bojan Zajebani, Edlir Vlau, Leopold Bloom, i ja, Miloš Virgola, pjevali smo u horu ’Ciao, amore’ i opraštali se od bližnjih.
Zanosne Crnogorke, njih 11, ostavile su bez daha Italijane u publici dok su u raskošnim haljinama iz 19. vijeka pripovijedale o genezi ujedinjenja Italije. Sve pod budnim okom temperamentne profesorice Albano – Terezine Montenegrine! Našeg Vergilija koji nas vodi kroz lavirint italijanske civilizacije.
Oj, svijetla majska zoro! Predstava je završena intoniranjem crnogorske himne i prezentacijom tipičnih crnogorskih proizvoda. Dičili smo se, ne uznoseći se, crnogorskim nošnjama i pili u čast 150 godina od ujedinjenja Italije, crnogorsko-italijanskog prijateljstva, te najavljenog bratimljenja Moliterna i Cetinja. Imali smo čast da zaključamo vrata opštine Moliterno, a gradonačelniku Tancrediju smo poklonili ključ Crne Gore – simbol dobrodošlice i prijateljstva!
Bonus video:
