Septembar je pred nama. Mjesec u kojem se navršava 20 godina od donošenja Deklaracije o ekološkoj državi Crnoj Gori. Još jedan, u nizu jubileja za svečano obilježavanje. “Zeleni Crne Gore” uz podršku Foruma za održivi razvoj predložili su Savjetu za održivi razvoj Vlade Crne Gore da se, tim povodom, sačini kritička analiza šta je urađeno u ovih 20 godina.
Odnosno zašto nije ostvareno više i šta mijenjati i popravljati, ako želimo da ona to postane jednog dana. Predsjednik Savjeta i Vlade, dr. Igor Lukšić, podržao je takav pristup, kao i kritički intoniranu analizu koja je u Savjetu pripremljena, te predlog da, pored Vlade i Skupstina razmatra Analizu na posebnoj sjednici.
Nesporno je da je veoma malo učinjeno onoga što bi odgovaralo idealima ekološke države. Dio razloga leži u okolnostima: u 90-tim, ratnim godinama, država i društvo bavili su se pitanjima opstanka i za taj cilj su se, ne baš održivo, koristili svi raspoloživi resursi. Naredna decenija obilježena je naporima da se privatizuje veći dio državne/društvene imovine i privuče inostrani kapital, te su ponovo žrtvovane mnoge vrijednosti ekološke države. Neplanska i nelegalna gradnja dobili su maha, čak i u zaštićenim područjima od najvećeg nacionalnog i međunarodnog značaja.
Zanemarivano je kršenje zakona od strane pojedinih velikih firmi koje su nastavile da zagađuju tlo, vazduh i vode; ili drugih koje nemilice sa ili bez dozvole, eksploatišu resurse i devastiraju prirodu. Otpad i smetlišta su se namnožili širom Crne Gore, pa se teško može govoriti o uspješnom upravljanja otpadom. Da ne govorimo o ekonomskim i socijalnim ciljevima, poput smanjivanja jaza u razvoju, prevladavanju siromaštva i rješavanju drugih socijalnih potreba.
Ovi i drugi propusti umanjuju efekte i nekih pozitivnih napora i ostvarenja poput propisa koji su usklađeni sa međunarodnim normama; strategija i planova koji bi, da se ostvaruju, donijeli osjetniji napredak u pojedinim oblastima; novoformiranih institucija za zaštitu okoline i održivi razvoj; zaštićena područja (Prokletije), sanirane crne tačke (Jalovište u Mojkovcu) i sl.
Treba imati u vidu da nijesu svi u Crnoj Gori zadovoljni Deklaracijom o ekološkoj državi. Jedni smatraju da je ona prepreka razvoju koji ne smije imati ograničenja kada je riječ o korišćenju resursa, bilo da je riječ o prostoru i ambijentalnim vrijednostima, vodama, sumama, ili mineralnim sirovinama. Drugi, pak, polaze od uvjerenja da su navike, ponašanja, izigravanje zakona i normi, stanje životne sredine – takvi da je apsurdno govoriti o ekološkoj Crnoj Gori, da to određenje treba napustiti, pošto se pretvorilo u svoju suprotnost.
Ipak, uprkos propuštenom i štetama koje su učinjene, Crna Gora i nadalje ima izuzetne prirodne i kulturne vrijednosti i resurse koje se moraju čuvati i racionalno koristiti. Oni, uz ljudske resurse, predstavljaju i najveću razvojnu šansu i komparativnu prednost Crne Gore. Naši građani su podržali opredjeljenje da se Crna Gora razvija kao ekološka država i, iz njihove sredine, nastalo je i dalje se formira desetine ekoloških organizacija koje daju izuzetno važan doprinos popularizaciji prirodnih i kulturnih vrijednosti, očuvanju životne sredine i kontroli ponašanja mnogobrojnih činilaca društva. Nije bez značaja što takvo određenje uživa veliku podršku kao i pomoć međunarodnih orgnizacija i niza zemalja. Stoga je Savjet ostao pri predlogu da se ovo opredeljenje zadrži i osnaži.
Da bi se prevazišli mnogi problemi koje prate sadašnju politiku, organizaciju i djelovanje u ovoj oblasti, nužno je učiniti značajne izmjene, zarad dugoročnih razvojnih potreba Crne Gore, i tim prije što se nalazimo pred nizom krupnih izazova, u ovoj oblasti, koje Evropska unija postavlja pred njene članice I zemlje koje teže da budu njen dio.
Najprije, ostajući privrženi ideji i ciljevima održivog razvoja ekološke države, to bi, konačno, trebalo da bude prioritet svih državnih i političkih činilaca – pa tako i svih parlamentarnih stranaka i Skupštine Crne Gore koji treba da redovno prate i godišnje ocjenjuju napredak prema tom cilju i daju mu podršku. Vlada bi morala efikasno pomoći izgradnju i jačanje organizacionih, kadrovskih i tehničkih sposobnosti za održivi razvoj, na svim nivoima, kako bi kvalitetnije, efikasnije, uspješnije napredovali na tom putu, kako bi se zakoni postovali, a strategije i planovi uspješno sprovodili. Istovremeno, treba graditi novu kulturu i vaspitavati generacije koje dolaze, da spoznaju i poštuju prirodnu i kulturnu baštinu i vrijednosti, da pametno upravljaju njima, kao najvećem bogatstvu i razvojnoj šansi Crne Gore.
Uz rečeno, potrebno je u nizu oblasti učinjeti izmjene u politici i smjelije iskoračiti kako bi se zaustavili negativni trendovi i otpočeo drugačiji, povoljniji razvoj. Tako, pomenimo, nešto treba mijenjati u oblasti upravljanja otpadom, te otpad tretirati kao sirovinu koja se, u najvećoj mjeri, koristi bilo za preradu ili kao energent, stvarajući nove proizvodne kapacitete i zaposlenost. Vlada mora preuzeti veću obavezu u osposobljavanju i povezivanju opstinških službi da se kvalitetno nose sa izazovima u ovoj i drugim oblastima zaštite okoline i održivog razvoja. Mora se zaustaviti dalja devastacija prostora, nelegalna i neplanska gradnja, pretvaranje obradivog u građevinsko zemljište, nelegalna i neodrziva sječa šuma i izvoz drvne mase, zaštititi izvorišta, zagađenja i rasipanje vode, te njeno promišljeno korišćenje za sadašnje i buduće potrebe.
Nužno je bitno unaprijediti upravljanje zastićenim područjima, afirmišući njihovu edukativnu, naučnu i turističku funkciju, te osigurati da se, u skladu sa planom, namanje 10% kopnenog i isto toliko obalnog područja stavi pod efikasnu zaštitu. Predstojeći Svjetski samit o održivom razvoju koji ce se, polovinom 2012.godine održati u Rio de Žaneiru, imaće zelenu ekonomiju kao jednu od glavnih tema i rezultata. To je prilika da Crna Gora sačini ozbiljan, cjelovit program razvoja, naročito svojih nerazvijenih područja na osnovama tzv. zelene ekonomije i za takav program, pored vlastitih, nastoji privući značajna dodatna sredstva i podršku međunarodne zajednice (seoski i planinski turizam, ekološka poljoprivreda, šumska privreda i drvoprerada, male elektrane i sl.).
Konačno, ovaj povod je prilika da se preispita ukupna organizacija države za bavljenje ovim pitanjima. Sadašnji Savjet za održivi razvoj bi trebalo transformisati u istinski Nacionalni savjet, okrenut kako Vladi, tako isto i Skupštini i društvu u cjelini, angažujući najbolje stručnjake za tu oblast. Vlada bi trebalo da ocijeni da li je sadašnje ustrojstvo za očuvanje životne sredine, u okviru mamutskog Ministarstva za održivi razvoj i turizam, najbolje rješenje ili bi, ipak, Crna Gora trebalo da ima posebno Ministarstvo za životnu sredinu (i eventualno uređenje prostora).
Vrijeme je da se formira poseban Ekološki fond, sa namjenskim izvorima sredstava koja odražavaju opšte usvojen princip “zagađivač plaća” iI “korisnik prirodnih resursa plaća”, te u potpunosti posvećen mobilizaciji sredstava i finansiranju programa unapređivanja životne sredine, koristeći i inostrane donacije za tu svrhu. Najzad, Crna Gora bi trebalo da, poput niza drugih zemalja, uspostavi instituciju Ombudsmana za zaštitu životne sredine, bilo kao novu, ili u okviru postojeće institucije Ombudsmana za zaštitu ljudskih prava.
Ovo su samo neka od gorućih pitanja razvoja Crne Gore sa kojima će se, u okviru razmatranja ostvarenja projekta ekološke d žave, neizbježno suočiti državni organi i, nadajmo se, svi najvažniji politički činioci Crne Gore. Od ozbiljnosti i odgovornosti takvog, a ne svečarskog suočavanja, zavisiće hoće li Crna Gora izvući pouke iz propuštenih prilika u prethodne dvije decenije i okrenuti se ka onome što je, uistinu, njen veliki razvojni izazov i najbolja osnova njenog prepoznavanja u Evropi i svijetu.
Bonus video:
