Za ovakve izjave sve je važno - čak i mjesto. Ne samo da je, kako je neko primijetio, Đukanović pričao iz Sinđine tv stolice, već je naprosto govorljivo, da ne kažemo simptomatično, da u značajnim prilikama svojih života i crnogorski političar i srpski terorista (koji je govorio da će ubiti pomenutog političara) biraju - istu novinarsku adresu, odnosno, imaju istog omiljenog novinara. Ako se to tako zove.
Nažalost, ovakva izjava, pored zle namjere, svjedoči i golemo neznanje. Kao da mu je ovu britku opservaciju sugerisao neki osnovac sa pretenzijama političkog mislioca... I inače, neznanje je uvijek problem autokrata: oko njih niko ne smije da primijeti njihovo neznanje, a oni koji smiju bivaju proglašeni izdajnicima i fašistima, te je njihov sud o bilo čemu diskvalifikovan. Zato autokrate završavaju kao tužne, izgubljene ljušture koje misle da nešto znače. Jer nisu umjeli da oslušnu one sa kojima se ne slažu. Lakše je ovako - etiketa-eliminacija.
Ali, čekajte, što to priča čovjek?
Kao lider stranke koja baštini, makar formalno-pravno i deklarativno, a u slučaju mnogih članova, siguran sam, i suštinski, antifašističku tradiciju, Đukanović bi morao znati što je fašizam. Makar - teorijski. I ne samo u teorijskoj ravni. Upravo je Đukanović bio mali od kužine posljednjeg balkanskog satrapa i političara koji je najordinarniji fašizam vratio na scenu. To je njegov „prvobitni grijeh“ (za interes rečenoga satrapa Đukanović je učestvovao u pučističkom rušenju Crne Gore), koji pokušava „pokriti“ ovakvim perverznim zamjenama teza. Zato je čitava mala privreda u CG napravljena od blaćenja onih koji sjećanja nisu uskladili sa novim duhom vremena i novim pretenzijama gazde.
Morao bi znati, baš on, da je fašizam uvijek u dosluhu sa krupnim kapitalom, podzemljem i uslužnim medijima.
A on kaže da ne pravi kompromise sa fašizmom. Stvarno? Vjeruje li on sam u to? Vjerujete li vi?
Ključna riječ u izjavi je diskriminacija. A da stvar bude bizarna - to čujemo od kreatora čitavog sistema diskriminacije koji obiljažava savremeno cg društvo. U politici, kulturi, ekonomiji... Diskriminacija je njegovo srednje ime.
Po Đukanoviću, fašizam Vijesti se pokazuje na primjeru diskriminacije njegovog sina. Čime je mladi čovjek diskriminisan? Pisanjem o njegovim poslovima? Po kom osnovu bi mladi čovjek trebalo da bude izuzet iz razmatranja? Zar nije upravo to suština demokratskih medija: pisati o svemu što javnost treba da zna. Uprkos ovakvim perfidnim prijetnjama...
Ta potreba da se sebe (i svoje) izuzme iz razmatranja na bilo koji način svjedoči istinski politički i demokratski profil Đukanovića. Kao što bjelodano pokazuje ko je generator totalitarističkih, pa i fašističkih, impulsa na ovoj sceni. Osvrnimo se, to je vidljivo na svakom koraku.
Ikonografski je to teško sakriti: kada idu tv izvještaji sa Đukanovićevih promocija možete pomisliti da je neki vanredni kongres u Sjevernoj Koreji. I tamo je jedan izuzet iz javnih prosuđivanja i svih mogućih razmatranja. Ali pošto on tamo nema Vijesti, mora da trijebi širu familiju, tetke, braću od strica i slično.
Kao što vidimo, fašizam raste iz neznanja i laži. Nakon ovakvih izjava fašizam se ukazuje kao poslušnost najgorih. Izjave poput ove mobilišu ljudski kal. A vrijeme je bombi i pucnjava. I mržnje.
Đukanović je djelovao najanahrionije u ovoj kampanji. Anahronije čak i od Marka. Milačića, ne Miljanova... Jedini koji (uz Dobrila, kao nekad) ne odustaje od govora mržnje, kao što smo vidjeli. A mržnja je mržnja čak iako je obučete u – pink odeždu. Đukanović djeluje na isti način zastrašujuće potrošeno, kao što je to djelovao Milošević u sutonskoj fazi svoje vladavine, kada se i naglo probuđeni Đukanović ohrabrio da to primijeti.
Bonus video:
