Ranije je on u malom radio ono, što mnogi sada naveliko čine: biti firer dirigovane demokratije u Istočnoj Evropi. Od 1991. Milo Đukanović odlučuje o sudbini jadranske republike Crne Gore, sa 600.000 stanovnika. Tada je, kao najmlađi premijer Evrope, preuzeo kormilo zemlje. I od tada ga više nije ispuštao iz ruku, svejedno na kojoj je bio funkciji: premijer, šef države ili partijski vođa DPS-a, što je i sada.
Sve te funkcije su realno gledano prazne ljušture, koje Đukanović ispunjava ličnom vlašću. Ona se temelji na mreži veza u zemlji i inostranstvu, na patronažnom sistemu, koji seže i u naujdaljeniji kutak Crne Gore, i na bogatstvu koje je familija Đukanović zgrnula u skoro 30 godina. Poslije parlamentarnih izbora 2016. Đukanović je prepustio fotelju premijera svom povjereniku Dušku Markoviću. Ali sada, na predsjedničkim izborima, Đukanović hoće da trijumfuje u kambeku na političku scenu.
Zašto? Pobjeda na izborima 2016. je bila vrlo tijesna i opomena da bi i vladavini DPS-a jednog dana mogao doći kraj. Unutrašnjo-politička klima u Crnoj Gori se od tog dana nije smirivala. Naprotiv, ima naznaka da bi Đukanoviću kotrola nad sopstvenim „sistemom“ mogla da isklizne iz ruku. Odnosi sa premijerom Markovićem su uzdrmani od kada premijer pokušava da se oslobodi svog mentora. A i u Đukanovićevoj družini raste neposlušnost. Javno se razbjesnio kad je opština Tivat odbila njegov dil da se stranom investitoru luksuznog resorta „Porto Montenegro“ otpišu porezi u visini od 5,6 miliona eura.
Dva metra visok, gravitetski nastupajući Đukanović ne samo da je skoro pa izgubio kapacitet, nego je i brutalno napao kartel „NVO i medija“, koji su po njemu „centar destrukcije“ zemlje. Njegov bijes je razumljiv: ako podređeni službenici više ne realizuju njegove dilove, ugrožena je i reputacija i moć familije Đukanović. Nezgodan mu je i rat dvaju narko kartela, koji u Kotoru i Podgorici u sred bijela dana pucaju jedni na druge i dižu auta u vazduh.
Sve to ugrožava Sistem Đukanović, koji počiva na tri stuba: dirigovana demokratija, dobri odnosi sa komšijama i vezivanje za Zapad. Vladajuća partija kontroliše državne institucije. Zajedno sa povodljivim pravosuđem i podatnim medijima to garantuje vječne izborne pobjede uvijek iste elite sa početka 1990-ih godina. Jeste da su izbori slobodni, ali nisu i fer: ne krade se i ne vara temeljeno - nije ni potrebno. Jer, opozicija je medijalno marginalizovana i pod opsadom pravosuđa. Koplja konkurencije uvijek budu temeljno unaprijed potkresana.
Kao šef mini-države Đukanović se i spolja morao dobro osigurati. Njeguje dobre odnose sa svim susjedima. U graničnom sporu sa Hrvatskom oko poluostrva Prevlaka Podgorica se drži suzdržano i izbjegava bilo kakvu provokaciju. I prema Kosovu je pokazano veliko strpljenje, kad je Priština odbijala da podpiše ugovor o granicama, pa je Podgorica bila čak spremna i da dodatno pregovara. Jer, Đukanović zna da i njegovo dobro a i dobro Crne Gore ne zavisi od nekavih livada po planinama na granici sa Kosovom. A i da su dobrosusjedski odnosi ekstremno bitni za njegov dobar glas na Zapadu. Isto tako se ponaša u geopolitičkom pozicioniranju, u igri velikih sila.
Ne rano, ali blagovremeno se, po mišljenju Zapada, Đukanović distancirao, 1996, od Miloševićeve agresivne politike. Progurao je referendum 2006, poprilično kontroverzan, o međunardno-pravno odvajanju od Srbije, a 2017, u uzvreloj klimi istočno-zapadnih kontroverzi,i učlanjenje u NATO. Pri čemu duboko podijeljeni narod ni za šta pitan bio nije, jer bi odbijanje članstva u NATO temljeno ugrozilo Đukanovićevu političku egzistenciju.
Podržao je, 2014, sankcije protiv Rusije koje su - kao i članstvo u NATO - naravno prije svega imale simbolički karakter. Zahvaljujući njegovom instinktu moći kao i pragmatizmu, Crna Gora je danas, zajedno sa Srbijom, jedina zemlja na Zapadnom Balkanu, koja ima kako-tako jasnu perspektivu učlanjenja u EU. No uprkos tome, pregovaračka poglavlja o pravnoj državi bi mogla da mu donesu tešku glavobolju.
Legendaran je takođe njegov osjjećaj za biznis. Zbog šverca cigareta iz 1990-ih godina italijanske službe su sedam punih godina vodile istragu protiv Đukanovića. Postupak je obustavljen 2009. Njegova familija kontroliše 2006. privatizovanu Prvu banku, koju je sanirala sa velikodušno puno poreskih para. Đukanovićevo vlasništvo International Consortium of Investigative Journalists procenjuje na 15 miliona dolara. Ta suma je u jasnom raskoraku sa platom predsjednika ili premijera Crne Gore, koja se kreće negdje oko 1.500 eura mjesečno.
(Neue Zuercher Zeitung /NZZ) Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
