Autokrate na Bliskom istoku rutinski upozoravaju svoj narod na rijeke krvi, zapadnu okupaciju, siromaštvo, haos i Al Kaidu u slučaju rušenja njihovih režima. Te prijetnje su se mogle čuti u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Bahreinu, Siriji i - u stilu crnog humora - u Libiji.
Međutim, širom regiona vlada snažno ubjeđenje da je cijena rušenja autokratija, koliko god da je visoka, mala u poređenju sa štetom koju su nanijeli aktuelni vladari. Ukratko, sloboda je vrijedna te cijene.
U Libiji, četiri scenarija mogu negativno da utiču na izglede za demokratizaciju: građanski/plemenski rat, vojna vladavina, „zaglavljenost u tranziciji“ i podjela države. S obzirom na visoku cijenu koju su Libijci platili, te scenarije bi trebalo spriječiti.
Scenario građanskog/plemenskog rata je najgori rizik. Egipatski revolucionari su to shvatili. Kada je tamo nakon smjene Hosnija Mubaraka s vlasti izbilo sektaško nasilje, revolucionarne koalicije su usvojile slogan: „Nećeš nad ovim likovati, Mubarak.“ Represivne diktature ne mogu da pobijede na slobodnim i fer izborima. Međutim, mogu da primijene ekstremno nasilje da bi učvrstile kontrolu nad državom, njenim narodom i institucijama.
Da bi pobijedio, Muamer Gadafi je namjerno i uspješno pretvorio civilni otpor u oružani sukob. To će imati posljedice u postautoritarnom kontekstu. Studija koju je objavio Univerzitet Kolumbija o građanskom otporu pokazala je da šanse da zemlja ponovo zapadne u građanski rat nakon uspješno sprovedene oružane kampanje protiv diktature iznosi 43 odsto, nasuprot 28 odsto, kada kampanja nije oružana.
Prema istoj studiji, koja je zasnovana na 323 slučaja oružanih i neoružanih opozicionih kampanja između 1900. i 2006, mogućnost za demokratsku tranziciju tokom pet godina nakon uspješno sprovedene oružane kampanje opozicije iznosi samo 3 odsto, u poređenju sa 51 odsto, kada kampanje nisu oružane.
Libija, naravno, može da izbjegne mračne izglede postautoritarnog građanskog rata. Međutim, to zahtijeva obuzdavanje plemenske i regionalne polarizacije, kao i rivalstva između Prelaznog nacionalnog savjeta (INC) i Vojnog savjeta (MC), i između visokih vojnih komandanata. Do nasilne polarizacije nije došlo samo između istočnih i zapadnih plemena, već i između nekih zapadnih plemena.
Prošlog mjeseca su, na primjer, izbili oružani sukobi između pobunjenika u Zintanu i žitelja Rajanije, udaljene 15 kilometara. Ubijeno je šest osoba – kao pokazatelj šta se može desiti ukoliko se nastavi nasilna polarizacija između susjednih gradova i sela. Politika krve osvete nije nepoznata u Libiji, i, u jednom naoružanom društvu koje ima više od 120 plemena, uključujući njih oko 30 prilično brojnih i sa dobrim resursima – to može biti izuzetno opasno.
Drugi negativni scenario je vojna vladavina. Nekoliko ličnosti iz grupe „slobodni oficiri“ - koja je izvela puč protiv monarhije 1969 - predvode INC. Među njima su general Abd al-Fatah Junis, general Soliman Mahmud, pukovnik Kalifa Haftar, major Mohamed Najm i drugi. Ove ličnosti imaju legitimitet zbog učešća u vojnom udaru 1969. i zbog doprinosa revoluciji od 17. februara. Oni su, takođe, pripadnici velikih plemena, što garantuje da će plemena imati jaku zastupljenost ukoliko vojni savjet dođe na vlast, kao što je to slučaj sa Egiptom.
Za razliku od Egipta, međutim, ko god da dođe na vlast u Libiji, neće obavezno naslijediti slabe ekonomske uslove koji bi mogli biti prijetiti legitimitetu i podrivati popularnost. To bi moglo navesti grupu visokih oficira da vladaju direktno, naročito ako do pobjede u Libiji dođe vojni putem. Akcija vojnih oficira u Tripoliju protiv Gadafija i njegovih sinova mogla bi okončati sukob, pri čemu bi vojni komandanti dobili zasluge - i politički kapital.
Međutim, četiri decenije diktature zasnovane na vojnoj upravi možda su previše za Libijce, od kojih većina zapravo nikad nije imala koristi od bogatstva ili potencijala njihove države. Kada je u pitanju „proizvodnja” terorista i ilegalnih imigranata - kritičnih pitanja za Evropu – arapski vojni diktatori imaju neslavni dosije. Alžir iz 1990-ih godina služi kao snažan podsjetnik na to a zapadne vlade ne žele da ponovo krene zlokobni ciklus represivnih autokrata koji stvaraju nasilne teokrate i izbjeglice.
„Zaglavlivanje u tranziciji“ je treći mogući scenario, pri čemu bi Libija ostala u „sivoj zoni“ – ne bi bila ni potpuno razvijena demokratija ni diktatura, već „poluslobodna“. To podrazumijeva redovne izbore, demokratski ustav i civilno društvo, zajedno sa izbornom prevarom, iskrivljenom zastupljenošću, kršenjem ljudskih prava i ograničavanjem građanskih sloboda. Zaglavljivanje u tranziciji obično uništava zamah za demokratsku promjenu, a rasprostranjena korupcija, slabe državne institucije i nedostatak bezbjednosti služe da učvrste mit o „pravednom autokrati“. Vladavina Vladimira Putina u Rusiji ilustruje takav ishod.
Nažalost, studija koju je objavio Žurnal demokratije pokazala je da od 100 zemalja koje su bile „u tranziciji“ između 1970. i 2000, samo su 20 postale potpune demokratije (na primjer Čile, Argentina, Poljska i Tajvan). U pet je ponovo zavladala brutalna diktatura (uključujući Uzbekistan, Alžir, Turkmenistan i Bjelorusiju), dok je ostatak zaglavljen negdje u tranziciji.
S obzirom na nedostatak demokratskog iskustva Libije, pojedini smatraju da je ovo vrlo vjerovatan ishod u postgadafijevskoj eri. Međutim, Libija nije jedina zemlja koja pokušava da sa diktature pređe na demokratiju sa slabim institucijama i jakim plemenskim identitetima. Albanija, Mongolija i Indija su uspješno prošle komplikovanije testove - i nude neke korisne lekcije za demokratsku tranziciju u nepovoljnim uslovima.
Četvrti scenario je podjela sa starim uređenjem u otomanskom stilu koje čine tri pokrajine - Sirenaika (istok), Fezan (jug) i Tripolitanija (zapad). Sirenaika je slobodna od Gadafija, Tripolitanija nije, a Fezan se nije potpuno uključio u revoluciju. Međutim, administrativne granice ovih oblasti nikad nisu konačno određene i mijenale su se najmanje osam puta od 1951. Libija je 2007. imala 22 administraticna okruga.
Na sva tri scenarija će uticati ishodi u Egiptu i Tunisu. U slučaju demokratske tranzicije, uspjeh u susjedstvu često pomaže kod kuće. Te države bi mogle ponuditi Libiji uspješne modele za tranziciju, postavljajući važne prepeke za vojnu diktaturu ili građanski rat.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
