Ne tako davno, autizam je bio jedan od najređih poremećaja koji je pogađao samo jedno od 2.000-5.000 djece. Ovo se dramatično promijenilo sa objavljivanjem DSM IV (priručnik psihijatrijskih dijagnoza koji se koristi širom svijeta) 1994. godine. Uskoro je pomenuta stopa eksplodirala i iznosila 1 od 100 djece. A u ogromnoj studiji urađenoj u Južnoj Koreji zabilježen je dalji skok na 1 od 38 djece – zaprepašćujućih 3% ukupnog stanovništva je označeno kao autistično. Šta izaziva ovu epidemiju i gdje smo to krenuli?
Prirodna reakcija na svaku kugu je panika. Roditelji sada strahuju da je svaki odloženi početak govora ili socijalizacije njihovog djeteta nagovještaj autizma. Mnogi parovi se odlučuju da nemaju djecu. Roditelji koji imaju autističnu djecu osjećaju se napušteno i očajnički žele da saznaju uzrok toga.
Teorija o vakcinaciji britanskog ljekara Endrjua Vejkfilda je postala veoma popularna među roditeljima, od kojih su mnogi počeli da preskaču vakcinaciju (čime djecu izlažu riziku od bolesti - ponekad veoma ozbiljnih - koje je u potpunosti moguće spriječiti). Vakcinacija se činila kao moguć uzrok zbog slučajne povezanosti primanja vakcina i napada simptoma.
Vejkfildov rad je sada potpuno diskreditovan kao netačna i nesavjesna nauka. Međutim, strah od autizma je toliko veliki, a reakcije na njega toliko iracionalne, da se u nekim krugovima Vejkfild i dalje smatra lažnim prorokom.
Drugi faktori najvjerovatnije leže u dramatičnom porastu broja diagnoza. Prije DSM IV, autizam je bio među najuže i najjasnije definisanim poremećajima. Simptomi su morali početi prije treće godine i podrazumijevali su upadljivu i nepogrešivu kombinaciju teških jezičkih nedostataka, nesposobnosti socijalizacije i preokupacije usko ograničenim stereotipnim ponašanjem.
U pripremanju DSM IV, odlučili smo da dodamo novu kategoriju koja opisuje blažu (te zbog toga mnogo težu za definisanje i razlikovanje) formu autizma, nazvanu Aspergerov sindrom.
Ovo se učinilo neophodnim jer je kod pojedine djece (iako prilično rijetko) zabilježen manje ili više normalan razvoj jezika, ali su imali ozbiljne probleme u socijalizaciji i ponašanju. Znamo da bi djeca sa Aspergerovim sindromom vjerovatno utrostručila stopu autističnih poremećaja, na oko 1 u 500-1000, ali ni ovo ne objašnjava novu stopu autizma od 1 u svakih 38.
Drugo moguće objašnjenje za ovakvu eksploziju autizma je to da je uspostavljena tačnija dijagnoza u slučajevima koji su prethodno bili propušteni. To vjerovatno jeste faktor, ali je opet jedan od manje bitnih.
Možda onda neki toksin iz okoline izaziva epidemiju autizma. Ovo je najpopularnija teorija, ali je i to, u najboljem slučaju, faktor manjeg značaja. Od 1994. nije bilo nikakvih iznenadnih promjena u životnoj sredini kojima bi se objasnio nagli porast stope autizma. Ta činjenica, ipak, u potpunosti ne objašnjava uticaj okoline, ali tu mogućnost čini prilično dalekom – naročito jer postoje mnogo vjerovatnija objašnjenja.
Najvjerovatniji razlog epidemije autizma to što je autizam postao moderan – popularni dijagnostički talas. Nekada rijedak i nepogrešiv, ovaj termin se sada olako koristi da opiše ljude koji ne ispunjavaju u potpunosti ograničene kriterijume koje za to propisuje DSM IV.
Autizam danas pokriva široku mrežu, zahvatajući mnogo blaže probleme koji su u prošlosti prolazili potpuno bez dijagnoze ili su dijagnostifikovani drugačije. Autizam se više ne smatra stanjem koje ekstremno onesposobljava, a mnogi kreativni i, u suštini, ekscentrični ljudi su otkrili svoju unutrašnju autističnu stranu.
Ovaj dramatični zaokret sa nedovoljnog na prekomjerni broj dijagnoza pospješen je raširenim publicitetom, internet podrškom i interesnim grupama, kao i činjenicom da se skupe školske usluge omogućavaju samo onima koji dobiju ovu dijagnozu.
Pomenuta korejska studija, na primjer, je finansirana od strane jedne grupe za podršku osobama sa autizmom, te je njihov entuzijazam mogao biti razlog za visoku stopu autizma do koje se u studiji došlo.
U korejskoj studiji nije posvećena pažnja na pristrasnost koja je karakteristična za sve studije o epidemijama, a zbog koje se uvijek preuveličavaju stope bolesti tako što se u poremećaje uključuju čak i veoma blage manifestacije koje nemaju nikakvog kliničkog značaja.
U potpunosti je moguće da su kod 3% populacije pronađeni tragovi autizma, ali je potpuno nemoguće da bi toliko ljudi moglo imati dovoljno teške simptome koji bi bili kvalifikovani kao autistični poremećaji. Objavljeni podaci bi se mogli smatrati gornjom granicom, a ne stvarnim odrazom učestalosti istinskog mentalnog poremećaja.
Ljudska priroda, neurološka bolest i psihijatrijski poremećaj su stvari koji se mijenjaju veoma sporo, ili nimalo. Toksini iz okoline obično ne izbijaju niotkuda da bi neku pojavu učinili 100 puta učestalijom nego što je bila 20 godina ranije.
Vjerovatniji scenario je da je DSM IV dao autizmu zamah tako što je kao poremećaj definisao i blaže slučajeve koji su blizu veoma čestoj graničnoj normalnosti. Na taj način autizam leti na krilima definicijske difuzije, internet zaraze, finansijske inicijative i naivne interpretacije epidemioloških rezultata.
„Epidemija“ autizma će se još proširiti od maja 2013. kada će biti objavljena sljedeća revizija dijagnostičkog priručnika (DSM 5). U DSM 5 će definicija „autističkog spektra“ obuhvatiti još širu mrežu u kojoj će se naći i ljudi koji su do sada smatrani normalnim, ili su imali neki drugi poremećaj. Njihovi simptomi neće biti promijenjeni, nego samo etiketa.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
