Kontrastav

Gazda Miško

...javno ću zahvaliti Mišku Peroviću i njegovom vjernom uredniku Kočanu što su mi napisali na hiljade tekstova, pet knjiga, više serijala i scenarija, snimili mi tri dugometražna dokumentarna filma, i tako me, kako tvrdi Miško, učinili poznatim novinarom
122 pregleda 0 komentar(a)
slobodan pejovic, Foto: Boris Pejović
slobodan pejovic, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 21.06.2011. 08:56h

Odgovor na tekst “Neredigovani Šeki”, autora Miodraga Perovića, Vijesti, 17.06. 2011.

Još od vremena AB-revolucije ne pamtim da je na jednog čovjeka dignuta takva medijska hajka kao, ovih dana, na Šekija Radončića. Više se ne može otvoriti ni jedna crnogorska novina ili portal da tamo neko ne pljuje po Šekiju: profesor Pavlović, poslanik Pavlović, profesor Popović, urednik Kočan, razne agencije, Monitor, internet specijalaci, internet snajperuše, jedan mason, sestrić šefa tajne policije Vukašina Maraša koji me u stanu Miška Perovića isljeđivao, Perović iz Podgorice, Perović iz Praga. Pa sve isponova.

Sve im je zaludu: neće omesti da  Crna Gora vidi moj dokumentarni film o Slobodanu Pejoviću, mada svi zbore ka' iz jedne glave: Šeki je nesoj, Šeki je majstor sačekuša, Šeki je režimski agent, mafijaš, jer je udario na najvećeg sina Crne Gore policajca Slobodana Pejovića koji je s proljeća 1992. u Herceg Novom hapsio Bosance.

I horski zaključuju: Slobodan je oličenje sojske i čojske Crne Gore, a ti si Šeki gad, prodana duša; Slobodanu Pejoviću, a ne pobijenim i deportovanim Bošnjacima, treba podići spomenik; o njemu pravi film koji će veličati njegovo djelo, a ne film koji će otkriti istinu.

Dva Perovića, s kojima sam nekad drugovao, zbog tog istog Pejovića, nakon dvadeset godina ćutanja, odoše najdalje. Onaj praški precizira: "Šemsudin Radončić krije svoje pravo ime nadimkom Šeki, time se prodajući kao Crnogorac".  U ime starih dana, odvraćam hladno: Šeki se ne prodaje kao Crnogorac, jer to baš i nije kurentna roba u poklanoj Bosni, gdje godinama živim.

Šemsudin Bin Radončić, kako ga prekrsti Ratko Knežević, optužuje se da u Crnoj Gori postavlja sačekuše. Taj lažni Crnogorac napravio je sačekušu Slobodanu Pejoviću, "najhrabrijem Crnogorcu", tvrdi istinoljubivi Milan Popović. Ali pravde u Crnoj Gori nema: ovih dana je režimsko tužilaštvo, nakon što je Šemsudin Radončić isljeđivan u hercegnovskoj policiji, a na osnovu snimljenog materijala, odbacilo Pejovićevu optužbu kao lažnu.

Osokoljen tim, Šemsudin  je krenuo u novu terorističku akciju: opasno je ugrozio život trojici najvećih živih crnogorskih junaka: Popoviću, Kočanu i Pavloviću (neka se dogovore o mjestu na ljestvici najhrabrijih, u svakom slučaju Pejović je prvi).

Sa tri  SMS poruke, koje odbijaju da objave, zato što bi javnost vidjela da su lagali, Šemsudin Bin Radončić je toliko uspaničio junačku trojku, da su ga i oni, kao i njihova palica Slobodan Pejović, prijavili nadležnim organima, čak i međunarodnim organizacijama. NATO je na potezu.

Isprovociran zakašnjelom reakcijom NATO-a, u odstrjel Šemsudina Bin Radončića uključio se i  Miodrag Miško Perović. Red je bilo da vrhovni komandant Miško napokon izađe iz bunkera, i stane na čelo kolone, jer "Šeki Turčin" je već pao na koljena: samo još da Miškova sablja bljesne.

Da malo spustim loptu: neću ništa novo reći ako kažem da su mediji onakvi kakve su im gazde. Današnji Monitor je pljunuti njegov vlasnik Miško, a kakav je Miško to crnogorska javnost odlično zna. O tome više nemam potrebe ni riječi prozboriti.

Za razliku od Miška, ne koristim uvrede, diskvalifikacije, podmetanja i laži, jer imam činjenice. Velika je nužda natjetala Miška da se sa svojom svitom i elitom upusti u medijski linč Šemsudina Radončića.

Više ne stižem da pročitam sve te silne tekstove, od Godočelja, Podgorice, Praga, Kanade, Njujorka, koji su protiv mene krenuli onog časa kada sam objavio da snimam dokumenatrni film "Heroj našeg doba" o najvećem crnogorskom heroju Slobodanu Pejoviću, pobratimu moralno i tržišno posrnulog Monitora i palici Miška Perovića. Miško može ličnovati mene, ali ne i moj film.

Odavno mi je jasno da iza cijele hajke stoji i vuče konce gazda Miško, koji je pao toliko nisko da nečiji nadimak, ime ili pripadnost konfesiji koristi za moralnu i svaku drugu diskvalifikaciju. I zašto Miško udara po već mrtvom, po već "degradiranom Šemsudinu Radončiću", kako sam veli? Taj medijski terorist vjeruje da on lično unapređuje i degradira ljude, ali kako će moj film degradirati?

Vjeruje da su njegovi medijski snajperisti već odradili moralnu likvidaciju porodica deportovanih  i pobijenih bosanskih izbjeglica i Šemsudina Bin Radončića, jer su ih obilježile kao režimske agente, ali kako će Miško izići na kraj s mojim filmom koji je agent istine?

Kad sam jednog novinara svojevremeno pitao  zašto o otimanju njegovih dionica u Monitoru ne obavijesti javnost, odgovorio je da bi ga Miškovi telali proglasili Milovim agentom. Šeki se nije dao uplašiti, pa je protiv Monitorove udarne trojke Popović-Kočan-Pavlović presavio tabak.

I šta se desilo: hrabra trojka je podvila rep, pa u posljednjem broju Monitor konstatuje: "Radončić je najavio i tužbu za uvredu zbog toga što su ga Popović, Kočan i Pavlović nazvali 'agentom režima'. U prevodu - onaj koji zastupa i promoviše vrijednosni sistem vlasti“.

Neće moći, Miško Peroviću: mjesecima mi tvoji mediji i tvoji specijalci lijepe etiketu režimskog, tj. Milovog agenta, a kad treba sudu da predoče dokaze za svoje gadosti i najprljavija podmetanja vele: "Nismo se razumjeli!“ Ako bude trebalo, vidjećemo šta kaže Strazbur: za istu gadost u Austriji je donesena presuda od 90.000 eura obeštećenja.

A nemoralna trojka će sudu morati da ponudi bar jednu rečenicu iz mojih tekstova, knjiga i nastupa u kojoj sam promovisao Đukanovića i njegov vrijednosni sistem vlasti. I nijesam tužio Monitor, samo pomenutu trojku. Da ne pucam u "novinu" na izdisaju.

Glavnokomandujući Miško veli da branim Milov režim. I navodi krunski dokaz: "Radončić kao da nije čuo izjavu Momira Bulatovića pred sudom da je deportacija 1992. bila državni zločin, pa proglašava Slobodana Pejovića, jednog od brojnih policajca koji su učestvovali u hapšenju, za mnogo moćnog čovjeka i glavnog krivca za zločin deportacije..."

Naravno da nikad nijesam čuo takvu Bulatovićevu izjavu, jer je nikad nije ni dao. Bulatović je na suđenju, i ispred sudnice, eksplicitno rekao da je u pitanju "tragična greška" i  "državna greška". I to ćete vidjeti u mom novom filmu. Iz Bulatovićevih usta, gazda Miško - istraživaču ratnih zločina, nikada nijesu izašle riječi "državni zločin": nije Momir budala pa da prizna državni zločin, počinjen dok je on bio šef države.

Termin državni zločin upotrijebio je Šeki Radončić, još davne 1996. godine i kompletan dokazni materijal o deportovanju proslijedio Haškom Tribunalu, i to sa komandnom linijom vertikalne i horizontalne odgovornosti. Na čelu sa Bulatovićem i Đukanovićem. Što se može vidjeti u mojoj knjizi "Kobna sloboda" (2005).

Ne čudi me što gazda Miško veliča policajca Slobodana Pejovića, koji je po svjedočenju Elvire Rikalo trojicu njene braće Huseina, Midhata i Zaima odveo u smrt. Gazda Miško se nije ogradio ni kad je u nekoliko tekstova,  prošle godine, Monitor predsjednicu Udruženja porodica deportovanih ljudi, Jasenku Perović, sramno okvalifikovao kao agenta crnogorske tajne policije.

Porodice su zbog toga zabranile Monitoru da uzima bilo kakvo učešće prilikom obilježavanja godišnjica deportacija. Ali se gazda Miško nije zacrvenio, pa ne osuđuje ni incijativu protiv podizanju spomenika deportovanim ljudima iz Herceg Novog, koju, naravno promoviše degradirani Monitor. Kakav Miško - takav Monitor.

Monitor i njegov gazda su se, dakle, svrstali uz aktivnog učesnika ratnog zločina i svoju palicu Slobodana Pejovića, Šemsudin Radončić uz žrtve i porodice pobijenih ljudi, a ko je u pravu, pokazaće moj dokumentarni film, koji će i crnogorski gledaoci uskoro imati priliku da vide. Znam, Miška moj film neće postidjeti. Taj medijski tiranin je operisan od stida.

Na kraju: javno ću zahvaliti Mišku Peroviću i njegovom vjernom uredniku Kočanu što su mi napisali na hiljade tekstova, pet knjiga, više serijala i scenarija, snimili mi tri dugometražna dokumentarna filma, i tako me, kako tvrdi Miško, učinili poznatim novinarom. Žalim što, nesebično radeći za mene, te dvije gromade nijesu stigle da napišu ni jedan tekst po kojem bi ih pamtili čitaoci.

Ipak, Miško nije izgubljen slučaj: može izdati priručnik  kako je obespravljeni, hrabri, principijelni, nikad pokoreni antirežimlija u Đukanovićevoj privatnoj državi Crnoj Gori postao medijski tajkun i milijunaš.

Preporučujemo za Vas