STAV

Neredigovani Šeki

Radončić kao da nije čuo izjavu Momira Bulatovića pred sudom da je deportacija 1992. bila državni zločin, pa proglašava Slobodana Pejovića, jednog od brojnih policajca koji su učestvovali u hapšenju, za mnogo moćnog čovjeka i glavnog krivca za zločin deportacije.
254 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 17.06.2011. 14:59h

Prije mnogo godina, govoreći kao predstavnik Monitora na jednom od skupova posvećenom godišnjici zločina koje je Crna Gora učinila nad bosanskim izbjeglicama, rekao sam da će ta rana koju nam je nanio crnogorski režim zarasti tek onda kad u Crnoj Gori krivci budu kažnjeni.

Kad budu podignuti spomenici žrtvama, kad crnogorski pisci napišu knjige o strahotama koje smo učinili i crnogorska djeca budu u čitankama čitala o tim zločinima. Kad se na prigodnim svečanostima bude izvodila muzika crnogorskih muzičara posvećena zločinima i u našim gradovima ulice budu nosile nazive koji podsjećaju na naš zločin.

Riječju, kad se proizvede kultura kajanja i stida strana džeferdarskoj kulturi Crne Gore.

Bio sam začuđen kad sam neki dan čuo da Šeki Radončić, jedan od učesnika skupa, po režimskim medijima priča da Monitor i ja navodno ometamo podizanje spomenika žrtvama i štitimo zločince. Ispričao je niz laži da bi izvrnuo Monitorovo zalaganje da se prvo sudi krivcima za zločin, pokušavajući da fokus priče udalji od krivaca.

Vjerujem da ni meni ni Monitoru Šeki ne bi drage volje napravio više zla nego što mora. On je došao u Monitor 1992. godine, iz profesije koja je daleko od pisanja i pismenosti, i u našem listu stekao javno ime.

Esad Kočan, Željko Ivanović i ja smo mu strpljivo pomagali da donekle osvoji zanatsko iskustvo i odgovornost za pisanu riječ. U bosanskim medijima Šeki nam je davno odao priznanje za to. Željku Ivanoviću je posvećivao i svoje knjige. Način kako me Šeki ovih dana gađa govori mi da je u velikoj nuždi. Nečim je dobro pritisnut.

Još 2007. Šeki je počeo da mi piše pisma za koja sam posumnjao da će biti iskorišćena za (nečiji) javni napad na mene. Odlučio sam se da mu strpljivo odgovaram, računajući da će to jednom neko integralno objaviti da bi osporio sliku koju je Šeki iznenada počeo da stvara o meni.

Pisma su se najprije pojavila u Glasu Čepuraka s ciljem da me kompromitiju. U jednom pismu Šeki je lansirao priču da ga je šef SDB Vukašin Maraš saslušavao u mom stanu. Odgovorio sam mu (citat iz G.Č.): „Nema ni mjesec dana kako si rekao u sarajevskom tisku da si od mene primio svoje novinarsko načelo: istinu i samo istinu, ali nemoj nikada da ubiješ (perom), čak ni svoje neprijatelje.

Sad se u našoj prepisci ne držiš tog načela ... Kad je Rajo Vulikić došao da mi prenese molbu da se sretnem sa Marašem u vezi sa člankom koji ti pišeš, ja nijesam prihvatio sastanak u četiri oka, već došao kod tebe i urednika da pitam šta treba da učinim. Tako je došlo do mog i tvog susreta sa njim na kojem sam tvoj novinarski integritet istakao kao svetinju. Sad si ti za trenutne potrebe susret... pretvorio u tvoje saslušanje“.

Šeki je u narednom pismu priznao (G. Č. je i to objavio) da je to napisao da mi se osveti za ono što sam mu rekao u prethodnom pismu. „Takav sam, šta ću?“, napisao je Šeki. Shvatio sam da me stiže kazna za to što javnost zna samo za brižljivo redigovanog Šekija. Dok ne upozna neredigovanog Šekija napraviće mi štetu.

Ovih dana Šeki je lažljivu priču o sastanku sa Marašem ponovio, pozivajući se na svoju knjigu Iza maske. Pošto se u knjizi (str. 98) opisuje atmosfera koja je sve osim saslušanje, to znači da Šeki sada čini svjesni zločin. To više nije Monitorov Šeki koji se redigovanjem može povratiti u moralnu ravan.

Šemsudin Radončić priča da mediji koje sam ja osnovao sprovode kampanju protiv Đukanovića jer sam, navodno, većinski vlasnik. Naslanja se spretno na udbašku priču da Perović hoće da zbaci Đukanovića i preuzme vlast. U sirotinjskoj Crnoj Gori, u kojoj je uvriježeno feudalno poimanje vlasti, lako se povjeruje u takve konstrukcije.

Radončić zna da ja nikada nijesam bio većinski vlasnik u Monitoru jer sam htio da zaštitiim Monitor kao instituciju i od moje subjektivnosti kojom je tvorac označio ljude. Uticaj koji sam imao u vrijeme utemeljivanja lista nikad nije počivao na vlasništvu.

O tome smo potanko pričali kad smo razgovarali o njegovom prvom odlasku iz Monitora. Odnos snaga u to vrijeme bio je takav da je tadašnji glavni urednik moje kritičke tekstove objavljivao kao moj lični stav a ne kao tekst nekoga ko pripada Monitoru.

Sad Radončić iz nekih razloga ne smije ni da pomene ime toga urednika (koji odavno igra u Đukanovićevom timu) iako je ostavio pisani trag da ga je ovaj istjerao iz Monitora. (Blogeri na portalima su ga ovih dana na to podsjetili citirajući njegov tekst u Liberalu posvećen tom događajau.)

Kad sam 2003. na zahtjev redakcije došao da zajedno sa Esadom Kočanom kao glavnim urednikom spasavam list koji je prethodno rukovodstvo programirano zatiralo, Esad i ja obnovili smo saradnju sa Radončićem. Kad ga je Ratko Knežević javno označio kao saradnika UDBE, Esad je Radončića u znak kolegijalnog povjerenja ponovo upisao u impresum lista.

Normalna saradnja trajala je i poslije referenduma kad sam ja prepustio oporavljeni list ljudima iz osnivačke redakcije iz 1990. Razlike su postojale, jer je Radončić poodavno u svojim tekstovima o ratnim zločinima štitio Đukanovića koliko je god mogao. To je bilo vidljivo kao i šav napravljen bijelim koncem po crnoj tkanini.

Niko od njega nije tražio, kao što nije tražio ni od koga u redakciji, da radi bilo šta protiv sopstvenih ubjeđenja. On je već tada u suštini propovijedao stav koji je (nota bene, Marko Vešoviću) javno saopštio 2005. u intervjuu BH Danima: „Mislim da se tu radi o jednom vještom manevru sa namjerom da se zaštite pravi zločinci, koji su taj zločin počinili u ime 'Velike Srbije'. (Kao da u vrijeme zločina Đukanović nije bio njen vatreni i zaslužni pobornik, primjedba M.P.)...

U svojim dugogodišnjim istraživanjima nisam pronašao dokument ili makar svjedoka koji bi ukazivao na pravnu odgovornost Mila Đukanovića u ovom zločinu. Za tadašnjeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića sam, s druge strane, pronašao...“

Kad se metamorfoza Šemsudina Radončića u drugu vrstu završila, on se obrušio na Monitor i njegovog osnivača ne bi li ubijedio javnost u sumnjive motive monitorovaca koji iznose stanovište da su za zločin deporatcija najodgovorniji ljudi sa vrha nalogodavnog nivoa: Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore i Milo Đukanović, tadašnji predsjednik vlade.

Radončić kao da nije čuo izjavu Momira Bulatovića pred sudom da je deportacija 1992. bila državni zločin, pa proglašava Slobodana Pejovića, jednog od brojnih policajca koji su učestvovali u hapšenju, za mnogo moćnog čovjeka i glavnog krivca za zločin deportacije.

Slobodan Pejović je jedini iz čitavog državnog aparata bez prisile javno progovorio o zločinu. I to onda kad Šemsudin Radončić i porodice deportaovanih za njega nijesu ni znale. Radončić je i u svojoj knjizi i filmu o njemu govorio kao o heroju, i lično mu uručio nagradu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike na skupu koji je na godišnjicu deportacija organizovao Monitor.

Sada se Radnčić svom snagom upinje da zločin deportacije pretvori u policijsku hajku. Monitor smatra da premještanje težišta odgovornosti sa donosioca odluka na izvršioce prestavlja produženje zločina.

Šemsudin Radončić se bezdušno poigrava i s porodicama deportovanih, zloupotrebljavajući njihov strah da ne propadne inicijativa za podizanje spomenika.

Jedna grupa intelektualaca je upozorila da podizanje spomjenika ne smije biti zamjena za utvrđivanje odgovrnosti glavnih krivaca za zločlin deportacije, i da se i zbog žrtava i zbog budućnosti Crne Gore ne smije dozvoliti dželatima da dižu spomenik vlastitom zločinu. Šemsudin Radončić ih je žestoko napao i mene zajedno s tim ljudima, iako se ja o tome nijesam izjašnjavao.

Kad se slušaju javni nastupi Radončića, pogotovu nakon oslobađajuće presude grupi osimnjičenih polcajaca, gdje je konstatovano da oni nijesu krivi jer sud smatra da ratnog zločina nije bilo, vidi se da je Radončić iz nekih razloga riješio da moralno pogine za potrebe crnogorskog režima.

Osjećajući se sigurnim kao štićenik moćne mašinerije, Radončić javno laže, šalje prijeteće SMS poruke bivšim prijateljima i prijeti režimskim nezavisnim sudstvom koje svako malo kažnjava Monitor što ne gleda na crnogorsku stvarnost kroz ružičaste naočare.

Radončić bez Monitorovog moralnog redigovanja je već potrošen. Za režim bi bilo bolje da ga ovako degradirani Šemsudin Radončić, više ne brani.

Preporučujemo za Vas