ništa nije slučajno

Mladi, lijepi i pošteni

Radničku klasu promovisali su u vladajuću klasu društva. Onako zorni, neuviđajući neki razlog za skromnost, zahvatili su stvarnost u totalitetu. Realitet je poprimio novi, njima primjeren identitet. Ipak, sve čega su se dohvatili otišlo je naopačke.
56 pregleda 0 komentar(a)
milo đukanović, Foto: Savo Prelević
milo đukanović, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 17.06.2011. 14:31h

„... jedini zreo odgovor vlasti... jeste predani, sistematski rad na duhovnom utemeljenju crnogorske nezavisnosti.“ (predsjednik DPS na VI kongresu)

Od nas zavisi kakvu prošlost želimo. Drugi su svoju davno izabrali. Mi međutim, kružimo kao mačak oko vrele kaše, kao da postoji bojazan da će nas i prošlost – ne samo budućnost – naposljetku demantovati. Budućnost će nas zanago stići i prestići, dok je ono zanosno - nekad bilo - nepresušno vrelo identiteta, smjelih pregnuća, umjetničkih nadahnuća...

Pravi gospodar, neimar i posjednik svekolikog našeg vremena - pojedinačnog i kolektivnog: mjeri podobnost minulih epoha, primiče budućnost – znalački bira ono što se hoće i neće desiti.

Vlastonosne snage konačno napuštaju tromu i rezistentnu materiju, ne manje rigidnu ekonomiju i pravnu regulativu pak izdižu u sferu duhovnosti. Upražnjavali nekad revoluciju i industrijalizaciju, socrealizam i ekonomski idealizam ali njihova prvobitna ljubav i ishodište bila je i ostala - Duh. Sve se tu i događalo - poput bure u čaši vode, tresli su goru... – zemaljske stvari nas posve iznevjeriše – Mi šumom one drumom.

Nebesa se napokon ukazaše kao naše odredište i stanište. Šta će ti na koncu sva tranzicija i blaga ovog svijeta ako duši svojoj naškodiš. Sunovrati i brodolomi ne mogu nas pokolebati – sve dok imamo predsjednika koji ima vizije i vjeruje u svoju konačnu misiju. Ako ne ide ekonomija – pretvrda je veoma - prijeći će da cijepa „meku kladu“ – sfera duha, razumije se – predio neomeđene mašte.

Elem, hoće mu se da postane obnovitelj i restitucionar naših zaboravu prepuštenih bića – malenkosti – rekao bi Mandić onaj Igor, naravski. Obuzdati identitetsku stihiju, osipanje i disoluciju homo heroicusa montenegrusa u uslovima demokratskih izričaja, globalizacije, pauperizacije, interneta, promaje i otvorene komunikacije - nametnuti partijsku rezoluciju, obrazac VI Kongresa - neće biti lak put.

Pogotovo kada je glavnica novca kod drugoga. Prijatelja i strateškog partnera. I obična kultura je skupa nekmoli konstitutivna i rekonstruktivna. Nezavisnoj od alata preostaje Duhu ne odveć prikladna batina – po pitanju identiteta – i identifikacije kako naše tako i neprijateljskih elemenata i čestica. Okorjelih trovača i kvaritelja nevinih duša naših.

Obnavljanje, rekosmo li, nije posve jednoznačan izričaj - ruševine vaskrsnuti i podariti im novi vijek i bitak - oduhoviti ih. Valja imati na umu osebujni opseg i umni potencijal poslenika Partije: privrednici, policajci, diplomate, vizionari, naučnici...omladinci i u najpotonje kapitalisti.

Staljinovi inžinjeri duša, dušebrižnici ali i duhovnici – elem materijalisti najvišeg ranga - ništa ljudsko nije im strano. Duh i nije ništa drugo do posljednji stadijum razvitka materije - učio je još drug Lenjin.

Rezime:

1) Komunisti su tijekom svoje poluvjekovne vladavine htjeli unaprijediti i preokrenuti svekolike društvene tokove, formacije i identitete. Ni danas im se ne mogu osporiti dobre namjere - pogotovo lične odlike: mladost, ljepota i poštenje. Ako nije preuranjeno, donekle im se može prigovoriti: bijahu po malo narcisi - sami sebi mjera i načelo. Sve što je bilo različito od njih samih smatrali su za trulo, pogrešno i prevaziđeno. A kako i ne bi kad bijahu mladi...

Radničku klasu promovisali su u vladajuću klasu društva. Onako zorni, neuviđajući neki razlog za skromnost, zahvatili su stvarnost u totalitetu. Realitet je poprimio novi, njima primjeren identitet. Ipak, sve čega su se dohvatili otišlo je naopačke.

Ostavili su svojim nasljednicima - na samoj margini revolucije - tek par nepotrošenih parola, riječi, pojmova i pokliča. Etničke genealogije, duh i duhovno gledali su kao jalovu metafiziku a rijetko su repetirali pak ostade nepoharan i pojam „nezavisnosti“. Državu jesu pominjali ali u negativnom kontekstu. Priznavali samo sud svoje Partije.

2) Jedan filosof - napušten od svih ali sa dobrim poznavanjem stvari, napisa : nikad nije pogrešno boriti se za svoju Državu – pogrešan može biti samo način.

3) Elem, predsjednikovim riječima ne bi se imalo što prigovoriti da je zrelo obnarodovao:. „... jedini zreo odgovor vlasti... jeste predani, sistematski rad na pravnom i zakonskom utemeljenju crnogorske Države.“ Vladavina Zakona a ne Partije, protekcije i polupismenih utemeljivača novog realizma.

Zanago, sve češće će biti riječi o „nezavisnosti“ - sve manje o pravnom poretku i Državi... dok konačno dobre namjere ne proizvedu već viđeni suprotni učinak. Crnogorci i Crna Gora kao štićenici ovakovijeh delija proći će kao i radnička klasa Crne Gore koja je u najpotonje od svojih gromovitih zastupnika i čuvara izručena stranim investitorima. U krnjem sastavu i ojađenom izdanju. I pod drugim imenom.