Prije samo pet mjeseci, Osama bin Laden je bio živ, Hosni Mubarak je čvrsto držao vlast u Egiptu, a Zine el-Abidine Ben Ali je gvozdenom rukom vladao Tunisom. Danas, narodne pobune i političke promjene su se proširile kroz čitav region. Svjedoci smo brutalne represije nad demonstrantima u Siriji i Jemenu, ulaska saudijskih trupa u Bahrein i tekuće bitke za Libiju.
Što se tiče Evrope, „arapsko proljeće“ bi trebalo ponovo da usmjeri pažnju na pitanje koje je uveliko ignorisano posljednjih mjeseci: prednosti od članstva Turske u Evropskoj uniji. Imajući u vidu ogromne mogućnosti koje nude sadašnje okolnosti, prednosti koje bi Evropa imala od prijema Turske trebalo bi da budu očigledne.
Pošto je Redžep Tajip Erdogan ponovo izabran za premijera Turske, a Poljska, koja dobro zna koliko je važan strateški položaj Evrope u svijetu, krajem ovog mjeseca preuzima predsjedavanje EU, vrijeme je da Unija i Ankara „resetuju“ pregovore o članstvu Turske.
Dobro koje Turska može donijeti Evropi bilo je vidljivo čak i prije „arapskog proljeća“. Evropa je, po definiciji, kulturno raznovrsna, i stoga je raznovrsnost sudbina EU. A ako Evropa želi da postane aktivni globalni igrač, a ne muzej, potrebna joj je svježa perspektiva i energija naroda Turske.
Evropa je danas i veća i drugačija u odnosu na onu iz 1999. kada je Turska pozvana da započne pristupni proces. Takođe, ona prolazi kroz duboku ekonomsku krizu, koja je izbila otprilike u isto vrijeme kada je konačno odobren Lisabonski ugovor, čiji je cilj usklađivanje politike proširenja EU. Da je usvojen 2005. kao što je namjeravano, na snazi bi bio već šest godina, a sa pritiskom na ekonomsko upravljanje EU, koji je stvorila kriza - i koji je tako vidljiv u nedavnim problemima eurozone - bilo bi mnogo lakše izaći na kraj.
Ali, EU se uvijek suočava sa problemima, rješava ih i ide dalje. Danas nemamo trezor, ali ćemo uskoro imati nešto slično. Takođe, Evropska centralna banka danas raspolaže kapacitetima koje niko nije mogao da zamisli, recimo, 1997. godine.
Glavni izazov s kojim se Evropa suočava je migracija i taj problem će vremenom biti sve veći. Evropska radna snaga će se do 2050. smanjiti za 70 miliona. Za održavanje naše ekonomije su potrebne migracije i otvorene granice EU, kao i odbacivanje populističkih pokreta koji se klone „došljaka“.
Današnja Turska se, takođe, dramatično promijenila od 1999, i politički i ekonomski, a to ima dosta veze s procesom pristupanja EU. U stvari, bez privlačnosti EU - njene „meke“ sile - takve promjene se ne bi dogodile.
Kada je o privredi riječ, Turska je sada u G-20, gdje igra značajnu ulogu. Politički, Turska je postala regionalni lider, što je uloga koju ona shvata krajnje ozbiljno.
Sa upravo završenim parlamentarnim izborima i novim ustavom koji treba usvojiti, Turska se približava epohalnom trenutku. Bio sam član španske Ustavne komisije koja je pisala španski ustav 1975. i 1976, nakon Frankove smrti, i znam kako izgleda prelazak iz diktature u demokratiju - i koliko je važno da ustav bude donesen konsenzusom.
Odnosi Turske i EU započeli su ugovorom o pridruživanju potpisanim 1963. Pošto su počeli pristupni pregovori i 35 „poglavlja“ - koja pokrivaju sve, od poljoprivrede preko energetike, pravila konkurentnosti, životne sredine, zaposlenosti, do socijalne politike i tako dalje - moraju biti otvorena. Već smo otvorili 19 poglavlja, manje nego što bismo željeli. Ali, stvarni problem je u tome što smo zatvorili samo jedno i, još gore, to što su pregovori usporeni. U stvari, u drugoj polovini 2010. nije se desilo ništa. Nadam se da će 2011. biti ostvaren značajan napredak.
Turska i EU su potrebni jedno drugom. Na EU sada otpada 75 odsto ukupnih stranih investicija u Turskoj i otprilike polovina izvoza i turizma. Isto tako, energetska bezbjednost Evrope zavisi od saradnje s Turskom na tranzitu nafte i prirodnog gasa iz centralne Azije i sa Bliskog istoka.
Potrebni smo jedno drugom i politički. Tursko susjedstvo je i naše susjedstvo; njeni problemi su i naši problemi. Bezbjednosne koristi i strateške prednosti za EU sa Turskom kao njenom članicom bile bi brojne, počevši od odnosa između EU i NATO, čija je Turska članica odavno.
Isto tako, angažovanost EU u rješavanju današnjih problema u regionu Mediterana ići će mnogo lakše uz timski rad s Turskom. U Bosni i Hercegovini, saradnja EU i Turske je od fundamentalnog značaja za dostizanje trajnog rješenja.
Turska 1999. nije željela da postane kandidat za članstvo zato što su njeni lideri mislili da će uslovi biti suviše strogi. Bio sam tamo; razgovarao sam sa premijerom Bulentom Edževitom u ponoć a potom sa predsjednikom Sulejmanom Demirelom. I, dva dana kasnije, Edževit je otišao u Helsinki da formalno objavi želju Turske da postane članica EU. I rekli smo: Turska će biti članica. Podržao sam potpisivanje tog dokumenta. I danas bih uradio isto to.
U ovim vremenima, složenim i nepredvidivim, ali punim nade, svijetu je potrebno da Turska i EU rade zajedno. To ne znači da treba da se sastajemo svako malo i odlučujemo kako da rješavamo određeni problem. To znači nešto puno dublje i jasno definisano. To znači prijem Turske u EU. To je moj san, i nastaviću da se borim da on postane java.
Bonus video:
