Otputovao sam prošle sedmice u Bengazi da bih se susreo sa libijskim Prelaznim nacionalnim savjetom (PNS), u posjeti koja je koordinirana sa visokom predstavnicom Evropske unije Ketrin Ešton i NATO sveznicama. Bio sam prvi zapadni ministar inostranih poslova koji je, od kada je kriza počela, otputovao u Libiju.
Ono što sam vidio podsjetilo me je na moju zemlju prije 20 godina, odmah nakon prvih slobodnih izbora u Poljskoj, koji su, skupa sa padom Berlinskog zida nepunih šest mjeseci kasnije, simbolizovali kraj Hladnog rata.
Narodi u tranziciji sa autoritarne vlasti – mirnoj 1989. u Poljskoj, krvavoj danas u Libiji – bore se sa odlukama koje će decenijama određivati njihovu sudbinu. Kako bi trebalo tretirati najveće grešnike i bezbjednosnu policiju bivšeg režima, sa njihovim tajnim arhivama? Da li bi trebalo zabraniti bivšu vladajuću partiju?
Kako osigurati civilnu, demokratsku kontrola nad vojskom i policijom? Kakvu ulogu bi vjera trebalo da igra u državnim poslovima? Da li bi ustavom trebalo uspostaviti predsjednički ili parlamentarni sistem?
Bivši komunistički svijet je te izbore napravio prije 20 godina. Ali veoma različiti izbori – bez obzira da li su posljedice bile dobre ili loše - napravljeni su u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i baltičkim državama, širom bivšeg Sovjetskog Saveza, centralne Azije, i u Istočnoj Njemačkoj.
Rezultati formiraju najvažniju bazu iskustava. Današnji arapski reformisti stoga mogu iskoristiti naše uspjehe – a izbjeći naše greške.
Mi, građani centralne Evrope, upoznali smo jad komunizma. Ipak, znali smo čime želimo da ga zamijenimo – sistemom zasnovanim na vrijednostima modernog evropskog demokratskog tržišta. Izgradnja demokratskih struktura iziskuje vrijeme, disciplinu, bol i strpljivost.
Ali se isplati. Poljska će, u julu, prvi put preuzeti predsjedavanje EU; zaslužili smo odgovornost da u narednih šest mjeseci vodimo evropsku politiku.
Poljska je na teži način naučila da je mnogo manje teško zahtijevati promjene i opirati se pritisku nego formulisati i donijeti jasni, razumni program za bolju budućnost. Nisu svi narodni zahtjevi za slobodom uspjeli: u stanju opšte pometnje, reakcionarne snage mogu učiniti svoje.
Pad šaha u Iranu je imao pogubne posljedice za tu zemlju. Bjelorusija je dobila nezavisnost 1991, ali je od 1994. godine predsjednik Aleksandar Lukašenko besramno prihvatio komunističke simbole – i metode – da zadrži vlast. Evropa ovdje ima nedovršenog posla.
Danas, širom sjeverne Afrike, milioni ljudi zahtijevaju da odlučuju o svojoj sudbini. Svaka zemlja želi da se promijeni i napreduje. Kralj Maroka je najavio ustavne reforme, uključujući garancije da će narod učestvovati u procesu donošenja odluka, nezavisno pravosuđe, i nove regionalne vlasti.
Te sveobuhvatne reforme mogu biti model za ostale. Reformisti u arapskom svijetu takođe su imali ogromnu podršku iz Katara, koji je – naročito u Libiji - ponudio primjer snažnog rukovodstva, ali i preko TV kanala Al Džazira – prave snage za promjenu u regionu.
Libija proživljava smrtonosnu borbu između naroda koji insistira na promjenama, i očajnog, pohlepnog režima odlučnog da sačuva 40-godišnju represivnu vladavinu. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, uz podršku Arapske lige, je odobrio upotrebu svih neophodnih sredstava da bi se Libijci zaštitili od okrutnosti njihovog lidera.
Naše NATO saveznice su pokrenule proporcionalne vojne operacije koje za cilj imaju da onemoguće režim pukovnika Muamera Gadafija da napada civilne mete. Svjetske vlade su zamrzle ilegalnu imovinu koju je režim pohranio u inostranstvu – novac koji bi trebalo iskoristiti da se pomogne opoziciji da izgradi jedno novo društvo.
Otišao sam u Bengazi kako bih procijenio namjere i kredibilitet Prelaznog nacionalnog savjeta i libijske opozicije. Donijeli smo opremu za medicinski centar u Bengaziju, gdje se liječe povrijeđeni iz Misrate i drugih mjesta.
Za stolom su sjedjeli nezamislivi saveznici: neki od njih bili su uvaženi zvaničnici iz Gadafijevog režima; drugi su puno godina proveli u zatvoru osuđeni na smrt. Oni su se ujedinili u shvatanju da njihova zemlja zaslužuje novi početak.
Podsjetili su me na poljski „okrugli sto“ iz 1989, kada su predstavnici Solidarnosti sjedjelaisa vladajućim komunistima kako bi pregovarali o kraju režima.
Iskreno sam razgovarao sa liderom Prelaznog nacionalnog savjeta Mustafom Abdulom Džalilijem, zamjenikom Abdulom Hafezom Gogom, i ministrom odbrane PNS-a Džalalom Deilijem, koji je i sam bivši politički zatvorenik. Oni su bili zahvalni zbog učešća međunarodne zajednice, ali su dirljivo opisali ogromne žrtve koje je Gadafi nanio sopstvenom narodu.
Rekao sam im da smo razmatrali da PNS bude naš novi legitimni politički sagovornik u Libiji i da smo spremni da im pomognemo, ali da za uzvrat očekujemo da PNS radi ka postizanju najboljih standarda transparentne demokratske vlade. Morali su shvatiti da im je potreban plan – revolucionarni momenti su momenti koje treba iskoristiti. Poljska bi pomogla nudeći obuku zvaničnicima PNS-a.
Nakon ove posjete, moja poruka evropskim liderima je dvostruka. Prvo, libijski PNS je najbolji ulog koji sada možemo napraviti za budućnost Libije. Njegovi lideri sarađuju u pokušaju da sprovedu prave reforme na način koji je, do prije nekoliko mjeseci, bio nezamisliv. Oni zaslužuju energičnu podršku svijeta.
Drugo, iako Evropa ima puno da ponudi njenim sjevernoafričkim susjedima u smislu finansijske podrške, savjeta ili obuke, taj region mora pronaći sopstveni put ka slobodi i uspjehu. Hajde da ovom zadatku pristupimo u najboljem duhu evropske solidarnosti, ali takođe s određenom poniznošću.
Bivše evropske komunističke zemlje mogu dati specijalan doprinos procesu tranzacije širom sjeverne Afrike. Iznad svega, mi razumijemo da održive reforme zahtijevaju preuzimanje odgovornosti mobilisanjem energije tog naroda, a ne oslanjanjem na dobronamjernu ali često pogrešno usmjerenu pomoć sa strane.
Poljska je spremna da predvodi taj put, samostalno i kao predsjedavajuća EU. Na primjer, bivši predsjednik Leh Valesa nedavno je posjetio Tunis kako bi dao savjet u okviru poljskog programa pomoći Tunisu u osmišljavanju opsežnih ustavnih reformi i izbornih zakona.
Sjevernoafrički narod zna šta ne želi – i neće prihvatiti. Ali oni se muče da saznaju šta to žele, i kako da to izgrade. Kao što sam vidio u Bengaziju, postoji realna šansa da će novi libijski lideri biti dobri, realistični partneri za dobre realistične programe.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
